Negiranje Holokausta

Grupa poslanika Stranke za BiH u državnom parlamentu ponovo je prošle sedmice pokrenula inicijativu za donošenje zakona kojim bi se kao krivično djelo tretiralo negiranje Holokausta, genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina protiv civilnog stanovništva. Za razliku od nekih prethodnih pokušaja, kada se predlagao potpuno novi zakon, ovaj put se radi o izmjenama postojećeg Krivičnog zakona BiH. Predlagači zakona predviđaju zatvorske kazne od šest mjeseci do tri godine.

Bez obzira kakva će biti sudbina ovog zakona, odnos prema zločinima počinjenim u BiH sigurno će još dugo biti veliki problem. Zato bih se ovaj put zadržao na problemu negiranja Holokausta, nacističkog genocida nad Jevrejima u II svjetskom ratu, u kojem je ubijeno oko šest miliona ljudi, jer primjeri negiranja ovog najvećeg zločina u modernoj historiji i borba protiv te pojave itekako mogu biti korisni za BiH. Ukratko, negiranje holokausta ima za cilj da prikaže da se nacistički genocid nad Jevrejima nije dogodio ili da su počinjeni zločini daleko manji nego što se uobičajeno prikazuje. Osobe koje iznose ovakve tvrdnje žele sebe prikazati kao historijske revizioniste, dok ih službena historija odbacuje kao takve jer je historijski revizionizam sasvim legitimno bavljenje historijom na način da se na osnovu novih izvora ili novom interpretacijom ranije utvrđenih činjenica mijenja ranija slika prošlosti.

Za razliku od toga, negatori holokausta svoje tvrdnje zasnivaju najčešće na teorijama zavjere, izmišljenim činjenicama ili na osnovu pojedinačnih historijskih izvora koji su potpuno istgrnuti iz historijskog konteksta. Različiti negatori Holokausta, tvrde da nacisti nisu imali plan istrebljenja Jevreja, da gasne komore nisu postojale, da je Holokaust izmišljotina kako bi se na Njemačku svalila krivica za rat, da je njemački treman Jevreja bio isti kao što su saveznici tretirali zarobljenike, da je progon Jevreja znatno preuveličan kako bi se dobila podrška za stvaranje izraelske države, da su njemački zarobljenici nakon poraza davali iskaze pod prinudom i slično.

 Negatori Holokausta predstavljaju jedno šaroliko društvo, koje nije ograničeno samo na neonaciste i dolaze iz niza zemalja, među kojima su i one koje su dale veliki doprinos savezničkoj pobjedi u II svjetskom ratu. Čak i jedan Jevrej zauzima tu prominentno mjesto – Israel Shamir. Među njima ima izuzetno obrazovanih ljudi, kao što su univerzitetski profesori, a djela nekih od njih, posebno se to odnosi na engleskog autora Davida Irvinga, bila su bestseleri koji su mu omogućili život na visokoj nozi. Početak negiranja ovog zločina veže se za djelovanje preživjelih nacističkih oficira i zvaničnika, koji su, sasvim logično, tako nastojali umanjiti i vlastitu krivicu. Početak kvazi naučnog negiranja Holokausta veže se za radove nekoliko historičara 60-ih godina prošlog stoljeća, među kojima su nekada liberalni američki historičar i antiratni aktivist Harry Barnes, američki historičar David Hoggan ili francuski historičar Paul Rassinier. Rassinierov slučaj je posebno zanimljiv, jer je tokom II svjetskog rata i sam završio u koncetracionom logoru Buchenwald zbog pomaganja Jevrejima. Američki ultradesničar Willis Carto osnovao je 1978. godine Institut za historijska razmatranja, koji je nastojao da ne promovira radove isključivo neonacista i drugih krajnjih desničara, već i socijalista kao Rassinier ili nekadašnjih liberala kao Barnes kako bi prikazao da negiranje Holokausta ima širu osnovu. Ovaj institut za sebe čak kaže da “priznaje” Holokaust, jer je i za njih nesumnjivo da je veliki broj Jevreja završio u koncentracionim logorima gdje su mnogi umrli ili ubijeni, ali pod tim pojmom ne podrazumijeva masovno i sistematsko istrebljenje Jevreja. Možda je na ovoj listi najzanimljiviji britanski autor David Irving, čija su djela postala bestseleri. Irving je pisac brojnih djela iz II svjetskog rata, sa očiglednim simpatijama za Hitlera, mada u početku nije poricao zločin nad Jevrejima. Umjesto negiranja Holokausta, Irving u prvom izdanju svoje knjige “Hitlerov rat” 1974. godine, koja je zbog iscprnog istraživačkog rada autora dobila i niz izuzetno pohvalnih kritika za one nesporne dijelove, svaljuje odgovornost na Heinricha Himlera i Reincharda Heydricha, koji su, po njemu, taj plan smislili iza Hitlerovih leđa, te vođa III rajha, prvenstveno zbog preokupiranosti ratom, nije do sredine 1943. ni bio svjestan da je istrebljenje u toku. On navodi niz izvora koji prikazuju da je Hitler pod konačnim rješenjem podrazumijevao preseljenje Jevreja sa područja pod kontrolom Reicha najprije na Madagaskar, a kada je to postalo nemoguće, u ruska prostranstva. Irving je do maksimuma eksploatirao činjenicu da ne postoji nijedno pisano Hitlerovo naređenje o istrebljenju Jevreja i nudio je novčanu nagradu onome ko takvo naređenje pronađe. On je, također, prikazao slučaj jednog transporta Jevreja, za koje navodno postoji Hitlerovo naređenje da se ti ljudi ne ubiju. Korist od ovakvog Irvingovog pristupa bila je u tome što je nastojeći da umanji Hitlerovu krivicu naveo čitav niz dokaza o samovoljnom postupanju drugih njemačkih zvaničnika, uključujući oficire oružanih snaga, čime je, bez obzira na svoje osnovne namjere, indirektno pomogao da se razbije kod mnogih prisutan stereotip o tome da je Holokaust rezultat odluke nekolikicine ljudi na vrhu. Irving se nije ostvrtao mnogo na logična pitanja kako je moguće izvesti ubijanje šest miliona ljudi, što je bio i značajan logistički posao u ratno doba, bez znanja najodgovornijeg. Neki su kritičari postavili Irvingu pitanje kako je moguće da neko ko nije znao da se Jevreji ubijaju izdaje naređenja da se sa takvim ubijanjima prestane. Irving je kasnje otvoreno prešao u tabor negatora Holokausta, pa je u drugom izdanju “Hitlerovog rata” izbrisao dijelove koji asociraju na njegovo priznanje da se Holokaust ipak dogodio, bez obzira na pitanje Hitlerovog udjela. Irvingove kasnije izjave dovele su ga do zatvaranja u Austriji, gdje je negiranje Holokausta krivično djelo. Na kraju ukratko da prikažem kako se u svijetu suprostavlja ovoj pojavi. Negiranje Holokausta smatra se krivičnim djelom u 13 zemalja. U nekima su nacrti takvih zakona odbračeni, a u Španiji i Slovačkoj su ti zakoni poništeni. U nekim zemljama se negiranje Holokausta tretira jednako kao širenje govora mržnje, dok je u drugima pravno tumačenje takvo da i nosioci tih ideja uživaju pravo na slobodu govora. Većina historičari najčešće izbjegava da ulazi u rasprave sa negatorima Holokausta iz straha da im na taj način ne daju legitimitet, dok drugi, naročito Irvingova protivnica iz sudskih procesa Deborah Lipstadt, smatraju da treba podizati svijest u javnosti o motivima i metodama negiranja Holokausta, dok se istovremeno pazi da se takvim autorima ne daje legitimitet. Lipstat je i protivnica sudskih progona negatora holokausta i cenzuriranja njihovoh radova, strahujući da bi to od njih moglo stvoriti “mučenike” i dati povode za nove teorije zavjere iza kojih stoje Jevreji. Sličnog je mišljenja i Ken McVay, Amerikanac koji živi u Kanadi. Njega su napori organizacija kao što je Simon Wiesenthal Centra da se cenzuriraju i spriječe govori negatora Holokausta, naveli na misao da je bolje javno im se suprostaviti iznošenjem činjinica i dokaza široj javnosti putem interneta. Da je McVayev napor da se javno izlože negatori Holokausta “pogodio u sridu” pokazuju i brojne prijetnje smrću koje je dobio iz tih krugova. Poricanje zločina ovakve magnitude uvijek nosi opasnost od njihovog ponavljanja, što je stav osnivača Genocide Watcha Gregoryja Stantona, nekadašnjeg zvaničnika američkog State Departmenta: “To je među najsigurnijim indikatorima budućih genocidnih masakara. Počinioci genocida iskopaju masovne grobnice, spale tijela, pokušaju prikriti dokaze i zastrašiti svjedoke. Oni poriču da su počinili bilo kakve zločine i često optužuju žrtve za ono što se dogodilo.

 

Autor: Fedžad Forto
Tekst preuzet sa: http://www.pulsdemokratije.net