Print E-mail

Ovo je još jedna priča o sarajevskoj Haggadi. Ima ih mnogo vjerovatnih ili manje vjerovatnih, kakva je npr. ona koju donosi Ladislav Šik u "Jevrejskom glasu" 1931. godine u članku pod naslovom "Zašto sakrivamo Sarajevsku Haggadu?" '

Prva priča kaže: Mladi bosanski Jevrejin, student u Padovi, zaljubi se u lijepu Jevrejku, te kasnije uz drugaricu dobije i Haggadu.

Druga priča kaže: Možda je koji sarajevski trgovac spasao u Florenci svom sunarodnjaku zanat, vrijedan više hiljada dukata, a protuusluga je bila poklonjena Haggada.                                      

Kao student bibliotekarstva listajući stare novine, naišao sam na ovu priču o sarajevskoj Haggadi Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Narednu priču o Haggadi čuo sam u Biblioteci Muzeja kao njen kustos i bibliotekar. Postoji više priča o Haggadi i njenom životu u Sarajevu, ako vjerujete da "gore na nebu mora da je Raj u obliku velike biblioteke" (Gastón Bachelard). Ratni su dani godine 1992., a sarajevska Haggada dragulj Biblioteke Zemaljskog muzeja, ponovno je - priča se ponavlja - evakuisana iz Muzeja na sigurnije mjesto.

Postoje najmanje dva reprint izdanja Sarajevske Haggade. Prvo izdanje reprinta pojavilo se šezdesetih godina. Cecil Roth u uvodnoj studiji kaže: "Reputacija Haggade je bila toliko rasprostranjena da je jedna od prvih akcija nacista kada su aprila 1941. godine okupirali Sarajevo, bila da pošalju jednog oficira u Zemaljski muzej da je se dokopa. Ovo je sprečeno zahvaljujući brilijantnoj dovitljivosti direktora Muzeja i za vreme rata kodeks se nalazi na sigurnom mestu u jednom planinskom selu." 2

Ovo izdanje reprinta Haggade štampano je u ukupnom tiražu od 25.000 primjeraka sa prevodom uvodne studije Cecila Rotha na srpskohrvatski, engleski, njemački, francuski, španski i hebrejski jezik. Nekoliko godina docnije pojavilo se i piratsko reprint izdanje, vjerovatno u potpunosti identično i pretpostavljamo u takođe velikom tiražu, sigurno ne manjem od 10.000 primjeraka.

Drugi reprint Sarajevske Haggade pojavio se Bsamdesetih godina. Tek sa ovim izdanjem Haggada je u cijelosti reprodukovana sa uvodnom studijom na španskom, francuskom, njemačkom, engleskom i srpskohrvatskom jeziku u ukupnom tiražu od 10.000 primjeraka. U uvodnoj studiji Eugen Verber konstatuje da: "Mnogo priča kruži o Haggadi, ali nisu sve pouzdane... 1941. godine, odmah posle ulaska okupacionih sila u Sarajevo, jedan od nemačkih oficira je došao u Zemaljski muzej i zahtevao od tadašnjeg upravnika da mu iz bogate zbirke preda samo rukopisnu Haggadu. Pod raznim izgovorima upravnik je odlagao predaju vrednog kožnog kodeksa i u međuvremenu uspio da ga prokriumčari iz velikog muzejskog zdanja u jedno o planinskih sela na domaku Sarajeva. Posle oslobođenja grada, ovo pravo blago sarajevskog muzeja vraćeno je u sef njegove direkcije."3

Iskazi Cecila Rotha i Eugena Verbera gotovo su identični, nisu dokumentovani navodom, odnosno izvorom na kojem se temelji priča o ratnoj sudbini Haggade. Sa više ili manje detalja ovo je standardizovani oblik kazivanja o Haggadi koju poznaje i svjetska javnost u najmanje 30 do 40.000 distribuiranih primjeraka reprinta.

Da li su ovi navodi (kazivanja) istiniti i, što je važnije, da li su utemeljeni u nekom relevantnom dokumentu pokušao sam da otkrijem komparirajući sve relevantne iskaze o Haggadi, odnosno tražeći i najmanji arhivski ili kakav drugi pisani dokument u Biblioteci Zemaljskog Muzeja koji može potvrditi ili možda opovrgnuti navedenu priču.

Nešto više detalja u kostur priče o Haggadi donosi Avram Pinto u članku "Hebrejski i ladino tekstovi": "Kada su u aprilu 1941. godine nacisti okupirali Sarajevo, odmah je jedan njemački oficir došao u Zemaljski muzej i tražio da mu se preda sarajevska Haggada. Zahvaljujući dovitljivosti direktora Muzeja dr. Joze Petrovića, koji je njemačkom oficiru rekao da je prije par dana u Muzej došao neki njemački oficir i sobom odnio sarajevsku Haggadu, Haggada je sačuvana i sklonjena na sigurno u jedno planinsko mjesto. Tako je Haggada spašena od pljačke." 4

U suštini isti iskaz, doduše proširen jednom napomenom pod tekstom, donosi Avram Pinto donosi u monografiji "Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine"5

Konačno, i iskaz Muhameda Karamehmedovića iz članka "Sarajevska Haggada"u suštini donosi istu poruku:"... Pored samih predostrožnosti bila je u prvim danima okupacije potpuno neizvjesna (sudbina Haggade prim. K.B.). Naime, nacisti su odmah zatražili da im se preda Haggada, koja je, zahvaljujući dovitljivosti i snalažljivosti tadašnjeg direktora Muzeja dr Joze Petrovića bila u prvom naletu spašena."6

Roth, Veber, Pinto i Karamehmedović datiraju spašavenje Haggade u dane nacističke okupacije Sarajeva (iza 15. aprila 1941. godine).

Nove, do sada napoznate detalje o ratnim godinama Muzeja donosi Almaz Dautbegović (direktor Muzeja u mirovini) u "Spomenici stogodišnjice Zemaljskog muzeja": "... veoma je značajno što su se zaslugom tadašnjih stručnjaka sačuvale veoma bogate zbirke, jer je bilo pokušaja od strane okupacijskih vlasti, tokom čitavog rata, da se najvažnije kulturno blago Zemaljskog muzeja odnese u Zagreb, pa onda dalje iz Jugoslavije. Najdragocjeniji eksponati su 1943. godine spakovani i pohranjeni u trezor Zemaljske banke, a za većinu ostalih predmeta izgrađeno je posebno obezbijeđeno sklonište u podrumskim prostorijama, pa je tako sačuvan dragocjen muzejski materijal. Posebno priznanje za upornost, snalaženje, pa i hrabrost u vezi sa tim uz neke svoje saradnike zaslužuje tadašnji direktor dr. Jozo Petrović."

Ovdje su u priču o Sarajevskoj Haggadi uvedena dva značajna momenta - činjenica da je Zemaljski muzej 1943. godine djelimičmno evakuisan, te upućivanje na iskaz tadašnjeg direkrora Vejsila Curčića iz arhivskog dokumenta "Zapisnik o primopredaji eksponata sklonjenih 1943. godine" (iz 1945. godine), koji je Dautbegović prvi otkrio i citirao.s

Tek ćemo sa istraživanjima Ljubinke Petrić o ratnim danima Haggade doznati nešto više relevantnih podataka oslonjenih na arhivsko-istorijske izvore. Njen naredni iskaz sa neznatnim tehničkim izmjenama publikovan je jednom članku u "Spomenici stogodišnjice Zemaljskog muzeja" 9 i prethodno u knjizi "Biblioteke i bibliotekarstvo u Bosni i Hercegovini 1918-1945". 1()

"Muzejska biblioteka je sačuvana tokom rata od uništenja zahvaljujući direktoru Muzeja dr. Jozi Petroviću (1943. godine pohranjeni su u trezor Zemaljske banke skupocjeni predmeti Haggada i povelja Kralja Tvrtka i drugo), a najviše zaslugom Derviša M. Korkuta koji je najvrednije stvari ostavio kamuflirane među desetine hiljada komada svezaka, dok je knjižni fond sakrio u podrum, da ne bi okupatori po katalogu mogli da proberu i odnesu najdragocjenije stvari."

Uz ovaj navod je i napomena iz koje saznajemo da priča o spašavanju Haggade i ulozi Derviša M. Korkuta potvrđuje dokumentom iz Arhiva Bosne i Hercegovine: "(60) Komisijskim pregledom izvršenim 11. i 15. aprila 1945. godine utvrđeno da su: Reversi na sarajevsku haggadu i Tvrtkovu povelju bili kod kustosa Korkuta koji ih je sklonio na sigurno mjesto izvan Muzeja,a isto tako i ključeve od Biblioteke i Balkanskog institutam kao i ključeve od podruma pod direkcijom Muzeja gdje su bili sklonjeni inventari biblioteke, zbirka inkunabula, te najvredniji predmeti iz Biblioteke balkanskog instituta i Istorijskog muzejskog arhiva.

Reversi koji se ovdje spominju predstavljaju ključ razumijevanja sudbine Haggade u Drugom svjetskom ratu. Navod komisije koji prenosi Ljubinka Petrić je dvoznačan - znači li to da su spomenuti reversi bili na ime Derviša M. Korkuta, ili je Korkut sačuvao i reverse Haggade kao svojevrsno svjedočanstvo o njenoj sudbini, o čemu će još biti riječi. Zanimljivo je da će Alija Bejtić u Korkutovoj biografiji skromno konstatovati: "... Pripisuje mu se zasluga, daje zajedno sa direktorom dr Jozom Petrovićem na vrijeme sklonio iz kase Muzeja čuvenu Haggadu, pohranili je na drugo mjesto i tako spasli od nacista, koji su je poslije, zna se pouzdano, i tražili."

U obimnoj arhivskoj dokumentaciji Zemaljskog muzeja i Instituta za istraživanje Balkana, te arhivi Biblioteke, nije nađen niti jedan list reversa iz ratnih godina, vjerovatno iz razloga što su se oni uništavali po povratku knjige u biblioteku, što je i danas uobičajena bibliotečka praksa. Jedino arhivski relevantno svjedočenje o kretanju Haggade pronađeno je u glavnoj inventarnoj knjizi Biblioteke.

Inventarni broj 9034 (odnosno stari 9313), Signatura C 4436

HAGGADAH Sarajevska - srednjovjekovni španjolsko židovski rukopis 22 : 16 cm, 34 samostalne slike, 104 lista teksta minijature na listovioma 1-48, listovi 49-104 bez minijatura,»105-107 prazni. Listovi od pergamenta, uvez moderan.

Na lijevoj margini autografima, te vlastitim potpisima stoje slijedeća zaduženja:

- Preuzeo rukopis Haggade i smjestio je u kasu Direkcije (bez datuma) 13 Vladislav Skarić
-  Od gospodina VI. Škarica preuzeo 5. januara 1937. Dr. Mihovil Mandić.
- Primio od gospodina kustosa Korkuta 29. oktobra 1943 Vejsil Ćurčić
- Primio od V. Ćurčića 1. avgusta 1945. Dimitrij Sergejevski.

Zanimljivo je da dvije ratne primopredaje Haggade - 1941. godine između direktora dr. Mihovila Mandića i njegovog nasljednika dr. Joze Petrovića, kao ni između dr Joze Petrovića i Vejsila Ćurčića 1943. godine -nisu registrovane u inventarnoj knjizi. Učinjen je, to je barem izvjesno, neobičan presedan u inače dobro postavljenom, organizovanom i razvijanom sistemu administrativnih poslova u Zemaljskom muzeju. Presedan je time veći jer su sve knjige vraćene u Biblioteku u toku 1940. i 1941. godine bile posebno signirane i u glavnoj inventarnoj knjizi, na osnovu čega bi se dalo naslutiti daje izvjesna priprema evakuacije fondova Biblioteke bila u toku.

Tragom reversa u inventarnoj knjizi nastavljena je rekonstrukciju ratnih godina sarajevske Haggade.

Mihovil Mandić je odmah po uspostavljanju ustaške vlasti u Sarajevu imenovan povjerenikom Zemaljskog muzeja 30. aprila u, a penzionisan je 24. jula 1941. godine.' Dr Jozo Petrović postavljen je na dužnost upravnika Muzeja 18. avgusta 1941. godine. lft Odmah po stupanju na dužnost M. Mandić i dr J. Petrović, obojca po struci arheolozi, izvršili su primopredaju prahistorijskog odjeljenja Muzeja kao i primopredaju ostalog namještaja i inventara uprave i upravne zgrade Muzeja, l7 da bi konačno 4. septembra 1941. godine M. Mandić bio razriješen dužnosti upravnika.IX U aktu od 18. avgusta nema spomena o primopredaji Haggade, što praktično znači da se Haggada nije nalazila u kasi direkcije, dok sa druge strane nije pronađen niti jedan relevantan trag (revers ili drugi dokument) njenog privremenog boravišta. Pretpostavljamo da se Sarajevska Haggada nalazi kod muzejskog bibliotekara kustosa Derviša M. Korkuta. Da li se Haggada namjerno ne spominje u dokumentima Muzeja ili je na djelu drugačiji pravac aktivnosti ?

Odnos dr Joze Petrovića prema jevrejskoj zajednici u Sarajevu pokazuje jedan sačuvani povjerljivi dokument upućen izaslaniku poglavnika i hrvatske Vlade, ministru Jozi Dumandžiću, oktobra 1941. godine, koji u cijelosti donosimo.

"... Kako su Sarajevu ne postoji podružnica Hrvatskog konzervatorskog društa, to su meni povjereni i konzervatorski poslovi. U taj krug spadaju osobito stara grčko-istočna crkva, nova grčko-istočnjačka scrkva kao jasan spomenik rusko-pravoslavne propagande, te stari jevrejski hram, novi jevrejski hram i njihove biblioteke.

... Devastiranje stari jevrsjeki hram sa koga je skinut i bakarni pokrov. 19 Impozantna građevina, novi jevrejski hram danas je staretinarnica. MOLIM da se isprazni i ustupi Muzeju, koji bi tu pohranio judaica, koja su čuvena tako daleko da su učenjaci dotrčali iz Berlina i neke pokupili.2(l Da smo mi te vrijednosti svijesno dali Nijemcima bio bi posve drugačiji učinak.

...Pored zgrade molim da se Muzeju ustupe knjižnice Kampusá Mihaela, Menehena Romano i Baruha bivših poslanika u turskom saboru.21 Od osobite je važnosti biblioteka dr. Morica Levija koji je pisao mnogo o španjolskim jevrejima - sefardima, o špansko-jevrejeskim romansama koje se pjevaju u Bosni i Hercegovini, a koje je želio da naš Muzej tiska.

... Pokojni Levi je uopće ostavio rukopise na turskom i arapskom koji će kasnije biti neprocjenjivo blago, čim naša Država stupi u uže kulturne i trgovačke veze sa Hispanijom. Muzejski bibliotekar kustos Korkut Derviš ima veze sa Jevrejima, a i ja sam se mnogo bavio judaikom, kada sam otkopavao prastare ruševine sinagoge u Stobima,22 pa bi taj naum lako proveli uz pomoć jednog povjerenika iz reda naših Ustaša. Za Dom spremni. Jozo Petrović." 23

Korkut je bliski saradnik i prijatelj Joze Petrovića. Njegova veza sa jevrejskom zajednicom u Sarajevu je specifična i dugotrajna. Korkut je u još 1928. godine u "Jevrejskom glasu" u nekoliko nastavaka pod naslovom "Sarajevski Jevreji u godini 1848" objavio dijelove prevoda "Kafileme deftera" (spiska jamaca), značajnog turskog dokumenta i svjedočenja o snažnoj jevrejskoj tradiciji u Sarajevu.

Početkom 1941. godine u njegovoj je kancelariji u Biblioteci Zemaljskog muzeja nastala čuvena predstavka vlastima za prekid progona Roma-Cigana i Jevreja 25, iz Sarajeva, kao i tekst "Antisemitizam je stran Muslimanima u Bosni i Hercegovini"pripremljen za zbornik koji je jevrejsko društvo "La Benevolencija" iz Sarajeva pokrenulo u odbranu domaćih Jevreja.

Još jedan interesantan dokument iz 1946. godine govori o Korkutovoj aktivnosti ratne 1941. godine. 26 Prilikom otvaranja zapečaćenih prostorija biblioteke Istituta za istraživanje Balkana i Zemaljskog muzeja u prisustvu Derviša M. Korkuta (koji je čuvao ključeve biblioteka i podrumskog skloništa) konstatovano je da se u zelenoj fascikli pod nazivom "Arhiv des Familie Kapetanović - Turkisch Urkunden" 27 nalazi nekoliko rukopisa koje je "u amanet ostavio dr. Vito Kajon 28 17. oktobra 1941. godine i predao na čuvanje Dervišu M. Korkutu". U pitanju su slijedeći rukopisi:

- Književni radovi Atijasa Zeki ef. (original na jevrejsko-španskom jeziku i prepisi na našem jeziku).
- Prepis Didaka Pirrha i
- Encomijastes carmine elegico ad Th. Nathalen (Cracovie 1583)

Ponavlja li se istorija? I doista, prilikom evakuacije Biblioteke Zemaljskog muzeja 1992. godine utvrđeno je da navedena fascikla doista postoji u rukopisnoj zbirci. Da li možda skriva i original sarajevske Meggile ostaje da se utvrdi.

Dr Jozo Petrović zasigurno je imao blagonaklon odnos prema Dervišu M. Korkutu, što potvrdjuje i naredno svjedočanstvo iz decembra 1942. godine.

"... Pošto sam uvidio da u muzejske knjige nisu evidentirane u našastar 31 i pošto svaki dan stižu nove knjige i časopisi, to bih želio da u interesu ovih zavoda kao i u Vašem ličnom interesu da možete da dovršite Vaše naučne radove 32 da predate privremeno knjižnicu Josipu Korošecu kustosu, jer Vam administracija nije u krvi." 33

No, na takav odnos nije Derviš M. Korkut naišao kod novog upravnika Muzeja Vejsila Ćurćića. 34 Zanimljivo je daje dr Jozo Petrović smijenjen poslije kapitulacije Italije, odnosno u vrijeme previranja unutar ustaške NDH i žestoke kritike italijanske politike na što ćemo se posebno osvrnuti u nastavku. Prije toga dužni smo dati nekoliko potvrda njegovog ličnog angažmana koji je mogao imati veze sa sarajevskom Haggadom.

Naime, dva arhivska dokumenta i jedno svjedočenje upućuje na bliske veze dr Joze Petrovića sa talijanskim suverenom kraljem Vitoriom Emanuelom II. Dvadesetog decembra 1942. godine u jednom dopisu Ministarstvu narodne prosvjete u Zegrebu Petrović izvještava daje poklonio olovni pečat Grgura (čiji je vlasnik) 35 "... njegovom veličanstvu Caru i Kralju koji me svake godine obaspe očinskom pažnjom kao numizmatičar." 36

Na sam Božić iste godine dajući svoje primjedbe na Zakon o osnivanju Institut-a Croaticum-a u Rimu Petrović daje i sljedeću sugestiju:"... u institutu bi mogli smjestiti vitrinu sa Slavonskim banovcima i serijom starog bosanskog novca. Time bi eventualno privukli pažnju italijanskog Suverena, što bi za institut bilo od velike koristi već i pri samom otvaranju." 37

Sličnu izjavu o vezi talijanskog kralja sa Zemaljskim muzejem u Sarajevu nalazimo u ličnom svjedočenju dr Joze Petrovića datom neposredno pred smrt Muhamedu Karamehmedoviću 38, gdje ovaj tvrdi saje odmah po dolasku za upravnika Muzeja na njegovo insistiranje Muzej stavljen pod protektorat Vitorija Emanuela II, strastvenog numizmatičara. Ovim je Petrović sugerirao kako je Muzej za njegovog upravljanja bio zaštićen od stalnih pokušaja pljačke i iznošenja vrijednih eksponata, a naročito sarajevske Haggade.

Medjutim, ovaj navod možemo uzeti sa rezervom iz razloga formalne nemogućnosti takve vrste patronata. Sarajevo je u toku drugog svjetskog rata spadalo u njemačku okupacionu zonu, a odgovarajuće ministartvo NDH u Zagrebu upravlja radom Zemaljskog muzeja, odnosno Hrvatskih zemaljskih muzeja - kako se tada oficijelno muzej zvao. Oskudnost vjerodostojnih podataka i konačni odgovor na pitanje gdje se zapravo nalazila sarajevska Haggada u toku drugog svjetskog rata, kao i uzak krug ljudi u njenom neposrednom okruženju (dr Petrović, Korkut, Ćurčić) prelamaju se sa ličnim svjedočenjima i često su oprečno intonirani. Jedan, čini se, najhitniji aspekt ovog problema podrobno je elaborirao dr Vlajko Palevstra u svom prilogu u ovom zborniku. 39 Nama ostaje da nastavimo pratiti arhivske dokumente Zemaljskog muzeja, što smo postavili kao cilj istraživanja.

Važno je, takođe, napomenuti da svih ratnih godina Muzej obavlja svoje aktivnosti, zbirke su svakodnevno otvorene za posjetioce sve do novembra 1943. godine, dok se naučni rad, doduše skromnijih razmjera, ipak odvija. Muzejska biblioteka je otvorena sa mnoštvom akvizicija, kao i otkup muzejskih predmeta, koji je čak i nešto većeg obima nego prijašnjih godina. Tek će dolaskom Vejsila Ćurčića za upravnika krajem 1943. godine i cijela 1944. godina proteći u namjenskom napornom radu na sklanjaju muzejskih zbirki u posebno izgradjena skloništa u podrumskim prostorijama muzejskih paviljona.

Po nalogu Uprave Muzeja od 19. novembra, 9. decembra 1943. godine je u metalnu kasu zapečaćena numizmatička zbirka i pohranjena u trezor Zemaljske banke d.d. u Sarajevu. Tom prilikom na čuvanje u trezor odneseni su i sarajevska Haggada, Povelja Kulina bana i 3 ztatne prehistorijske fibule, kao i jedan veliki brilijantski prsten. U komisiji za ovo izmještanje bili su Dimitrij Sergejevski, dr Marić i Vejsil Ćurčić. Prethodno je (29. oktobra) Ćurčić primio Haggadu od Derviša Korkuta, stoje i registrirano u inventarnoj knjizi Biblioteke Muzeja.

Evakuacija muzejske biblioteke i Instituta za istraživanje Balkana nije tekla po planu. Koji su tome razlozi sa sigurnošću ne možemo ustvrditi, a sigurno da ih ima više i povezanih. Nalogom Uprave Derviš M. Korkut je trebao predati biblioteku, 40 međutim, odlagao je predaju biblioteke "an blok" pravdajući se različitim isprikama, nemogućnošću rada i primoredaje zbog čestih zračnih uzbuna, 41 da bi konačno 11. novembra 1943. godine biblioteka i Balkanološki institut bio zapečaćen, i to bez prisustva Derviša M. Korkuta. Postoji i povjerljivi izvještaj 42 o njegovom ponašanju u slučaju primoredaje, kao i odlaganju stupanja na novi posao u Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu. Vejsil Ćurčić u tom izvještaju Ministarstvu narodne prosvete, izmedju ostalog, kaže: "... Obzirom na potrebu žurnog sklanjanja obiju biblioteka 43 u podrumske prostorije odredio sam predaju "an blok".... Ja sa svoje strane mogu samo toliko reci da je bilo skorašnje vrijeme da se sa ovog mjesta ukloni osoba u kojoj je utjelovljena orijentalna lijenost. Taj čovjek za svojih 11 godina službovanja u ovom Zavodu nije za nj absolutno ništa uradio.... U njegovom niječkanju predaje knjižnice "an blok" on samo hoće da svoj premještaj odgodi, jer mu se neće u Zagreb, pošto se nada da će se rat brzo svršiti i da će na kormilo doći njegovi beogradski prijatelji, te bi onda on ili njegov prijatelj dr. Jozo Petrović zasjeo na ravnateljsko mjesto zajedno opet nastavili svoju orgijašku rabotu. Naredio sam biblioteku zapečatiti dok se ovaj spor ne riješi."

Sto je to Vejsil Ćurčić podrazumijevao pod "orgijaškom rabotom" Petrovića i Korkuta ostaje da se nagađa. Jedno je sigurno: Ćurčić ima dosta ličnih razloga za ljutnju na dr Petrovića kojeg je smijenio, a ovaj revoltiran postupkom u prvom broju novopokrenute Hrvatske misli (početkom 1944. godine) objavio intrigantski članak o muzeju i muzealcima. Ni Korkut sa svoje strane ne izražava najbolje mišljenje o Ćurčiću i tvrdoglavo se protivi primopredaji, odnosno deponovanju biblioteka, čije ključeve Ćurčić uporno traži, 44 ali ih do kraja rata ne dobija.

Što se, pak, "beogradskih prijatelja" tiče moguće je da je u pitanju aluzija na Korkutovo učešće u grupi jugoslavenski orijentiranih Muslimana oko Mustafe Mulalića, 45 ili njegovo zauzimanje za zaštitu domaćih Jevreja ugledne grupe javnih i kulturnih radnika Jugoslavije i Beograda kao što su Dragoljub Aranđelović (sudija međunarodnog izabranog suda), Grigorije Božović (novinar, književnik i predsjednik PEN kluba), Radoislav M. Dunjić (bivši senator i ban Drinske banovine), Jovan Đonović (novinar, književnik i publicista), Simo Pandurević (književnik) i mnogi drugi.

Brigu o Sarajevskoj Haggadi i ostalim raritetima Biblioteke, Instituta za istraživanje Balkana, Turskog arhiva i orijentalne zbirke vodio je izuzetni turkolog, bibliotekar i muzealac, kustos Derviš M. Korkut.

Ako se Sarajevska Haggada do evakuacije u Zemaljsku banku d.d. nalazila u zgradi Uprave Zemaljskog Muzeja, nalazila se, to je izvjesno, u podrumskom depou (soba 23) iza pregrade sačinjene od knjiga, u metalnom kovčegu. Pretpostavka da je Derviš M. Korkut Haggadu iznio iz zgrade Muzeja čini se manje vjerovatnom. Sačuvani fragmenti inventarnih i primoredajnih lista za koje nismo uspjeli utvrditi tačnu dataciju govore o komplikovanoj strukturi deponovanja knjiga. Po svemu sudeći biblioteka je nekoliko godina prije rata sistematski preuređena u nepristupačan lavirint. Ostali dostupni arhivski dokumenti niti jednom riječju ne precizraju lokaciju sarajevske Haggade, posebno u periodu 1941. do 1943. godine do definitivnog evakuisanja muzejskih eksponata u trezor Zemaljske banke.

A tada, krajem 1943. godine Sarajevska Haggada prelazi u neku od legendarnih kasa Aleksandra Poljanica, direktora Zemaljske banke d.d., čija uloga u sakupljanju kulturnog blaga bosanskohercegovačke provenijencije, osim šturih podataka, jos uvijek nije dovoljno istražena, 46 kao ni njegova uloga u spašavanju blaga sarajevskih Jevreja.

Krajem rata odlukom ZAVNOBIH-a kustos Dimitrij Sergejevski je imenovan povjerenikom za Zemaljski muzej, a 1. avgusta sarajevska Haggada je vraćena u kasu Direkcije Muzeja, dok su zaplijenjena Poljanićeva numizmatička zbirka i dio kolekcije inkunabula pripale Zemaljskom muzeju tek 1963. godine. Sve prostorije Biblioteke, kase direkcije, te kancelarije Arhiva, Balkanološkog instituta tokom 1946. i 1947. godine komisijski je ponovo otvorio Derviš M. Korkut.

Text napisao:
Dr. Kemal Bakaršić
GDJE SE NALAZILA SARAJEVSKA HAGGADA U TOKU II SVJETSKOG RATA
(WHERE WAS SARAJEVO’S HAGGADAH DURRING THE SECOND WORLD WAR)
Sefarad 92 str. 285-303

 
< Prev   Next >
powered_by.png, 1 kB

Guestbook - Last Post

Adnan
I samo da zahvalim na informacijama sa vase stranice i meni je trebalo za seminarski.
mod_vvisit_counterToday138
mod_vvisit_counterYesterday755
mod_vvisit_counterThis week1534
mod_vvisit_counterThis month11985
mod_vvisit_counterAll2256238

Newsletter

Ako želite primati novosti sa našeg web-a prijavite se na Newsletter






Follow benevolencija on Twitter

© 2017 Jewish Community of Bosnia and Herzegovina