RAV DANON I RUŽDI-PAŠA Print E-mail

Dr Moric Levi, nadrabin
RAV DANON I RUŽDI-PAŠA

Godišnjak La Benevolencija - Potpora, Sarajevo-Beograd 1933. g.

Svake godine, na dan 4 Marhešvana (u oktobru), slave sarajevski Jevreji jedan mali praznik kao uspomenu na čudesno spasenje od ruku ugnjetača Ruždi-paše. Ovaj bosanski valija bacio je godine 1820 (5580) u okove tadašnjeg hahambašu Mojsija Danona i desetoricu najviđenijih Jevreja i zaprijetio im da će svu jedanaestoricu pogubiti ako mu se u roku od 2 dana ne isplati 500 kesa1) groša.

Pok. Mojsije Rafael Atijas, opšte poznat pod imenom Zeki-efendija, skupio je sav istorijski materijal o tom događaju i sve je potanko zabilježio u jednoj prilično opsežnoj istorijskoj priči na španjolskom jeziku. Imao sam priliku da tu priču, koja se nalazi u rukopisu kod pokojnikovog sina g. Alberta Atiasa-Zekića, pročitam i mišljenja sam, da ova priča ima lijepu literarnu vrijednost. Ona bi, odista, zavrijedila da se u cijelosti objavi već i iz samog toga razloga, što ona pretstavlja jedini pokušaj da se na španjolskom jeziku prikaže jedan istorijski događaj iz naših krajeva. Iznijeću kratak sadržaj ove priče:

Neki Jevrejin iz Sarajeva imenom Moše Havijo prešao je u Travnik na islam, lukavošću uvukao se u red derviša i dobio ime derviš-Ahmed. Neukom muslimanskom puku izdavao se za čudotvorca, nadahnuta božjom inspiracijom i narod je u njega vjerovao. Valjda je taj lažni derviš-Ahmed učinio kakav prepad na Jevreje, jer - kako priča veli - ovi su, kada je pethodnik Ruždi-paše stigao u Travnik kao valija Bosne upozorili pašu na lukave podvige tog lažnog derviša. Novi valija dao je pomenutog Mošu Havija, odnosno tog lažnog derviša-Ahmeda pogubiti. Muslimani grada Travnika bolno su osjetili njegovu smrt, ali se nisu usudili pri¬govoriti strogoj zapovijedi valijinoj.

Kada je nakon dvije godine tj. 1820. ovoga valiju zamijenio na položaju Mehmed Ruždi-paša - ili kraće, kako su ga općenito zvali: Ruždi-paša - muslimani grada Travnika su mu se potužili da je krivicom Jevreja, a po naređenju njegovog prethodnika pogubljen njihov pobožni i sveti derviš-Ahmed. Ruždi-paši, koji je i sam pripadao ovom redu derviša, taj događaj dobro je došao za njegove opake namjere i, pod izlikom da osveti tu nevinu prolivenu krv pobožnog derviša, zatraži od Jevreja grada Sarajeva 500 kesa groša na ime kazne, mimoišavši tako reći prave krivce, tj. Jevreje u Travniku, pošto je njihova opština bila siromašna i malena. Da sprovede tu svoju nakanu, on se lično uputi u Sarajevo, baci u okove pa u zindan (zatvor) hahambašu Mošu Danona i desetoricu jevrejskih prvaka i izda nalog da se javno pogube na stratištu svi uhapšenici ako mu se u roku od dva dana ne isplati 500 kesa groša. Ta je svota pretstavljala u ono vrijeme ogromni imetak, nedokučiv za Jevreje u tadašnje doba. Uzalud su oni molili i preklinjali Ruždi-pašu za milost i nudili mu 5000 groša. Ruždi-paša nije se nikako dao umekšati, te je izdao strogu zapovijest svome dželatu da sutradan, u subotu dne 4. Marhešvana, ranom zorom odrubi glave svoj jedanaestorici uhapšenih Jevreja.

U Sarajevu je u ono doba živio čestiti starina Rafael Levi, saraf-baša (mjenjač), ugledan i viđen radi svoje ispravnosti i poštenja među svojim su građanima, a naročito među muslimanskim prvacima. Taj dobri starina došao je upravo u zadnji čas na sretnu pomisao da pobudi samilost i zatraži pomoć kod muslimanskih prvaka, a ovi su se, kako se u priči Zeki-efendije opširno opisuje, ganuti njegovim suzama, smilovali nesretnim zatočenicima i dali ovom starini vjeru, da će oni sutradan zorom na silu osloboditi utamničene nesretnike. Sutradan, u subotu u zoru, oko tri hiljade muslimana - tako kazuje priča – opsjedoše Ruždi-pašu u njegovom konaku »Beglug«, uđoše silom u konak, provale vrata zindana i oslobode Jevreje. Valija Ruždi-paša jedva je iznio živu glavu i pobjegao u Travnik. Čim je tigao u Travnik, poče odmah snovati kako bi kaznio buntovnike. Prvo što je učinio bilo je to, da je sastavio jednu opširnu pretstavku na visoku Portu, u kojoj je prikazao kako su se muslimani grada Sarajeva, pa i ostalo stanovništvo, zavjerili protiv Sultana, te je istu poslao po naročitom kuriru Visokoj Porti u Carigrad. Pored toga skupljao je vojsku da u danom času krene u Sarajevo, i kazni buntovnike. Muslimani i Jevreji grada Sarajeva, koji su u strepnji očekivali od¬mazdu ovog tiranina, nisu ostali skrštenih ruku. I muslimani su sastavili dugu i opširnu pret¬stavku, sa 249 potpisa sve od reda viđenih muslimana, u kojoj su iznijeli nasilje i krvološtvo Ruždi-paše.

Jevreji grada Sarajeva uputili su dva naročita kurira u Carigrad, čuvenom Čelebi Behor Karmoni, sultanovom draguljaru, Koji je uživao veliko povjerenje samoga Sultana i imao pristup kod njega u svako doba. Posredstvom sultanove majke (sultanvalide) uspio je Čelebi Karmona da skloni sultana da odmah izda jedan ferman svome kapudanbaši (čuvar vrata kod visoke porte) Sidki Zajimu, da se smjesta uputi u Travnik, da svrgne Ruždi-pašu sa valijske stolice, te da ga dovede kao sužnja u Carigrad.

To je ukratko sadržaj ove istorijske priče, koja se svršava padom Ruždi-paše i njegovim odvođenjem u Carigrad pod eskortom kapudanbaše Sidki Zajima.

Pretstavka, koju su sarajevski muslimani sastavili protiv Ruždi-paše, po svom istorijskom obilježju i po svojoj formi i obilju potpisa zavrijedila je svakako da se doslovce u prijevodu na ovom mjestu (»Spomenica«) objavi. Kažemo sastavili, jer nije utvrđeno da li je ta pretstavka ikada bila otposlata sultanu u Carigrad. G. Fehim ef. Spaho, čijoj ljubaznosti imam da zahvalim doslovni prevod 'ove pretstavke, je mnijenja da je taj rukopis, sudeći po formi, kaligrafiji kojom je pisan, originalnosti pečeta i potpisa, pravi original. Prema tome on misli da, ako bi ta pretstavka bila otposlata u Carigrad, ne bi nikada mogla biti vraćena u Sarajevo i nalaziti se u turskom arhivu ovoga grada. Pomenuti pokojni Zeki-efendija, koji je kao bivši turski činovnik neko vrijeme iza okupacije Bosne bio upućen da sredi materijal turskog arhiva u Sarajevu, gdje je taj rukopis i našao, misli da je taj rukopis prepis originala, a ori¬ginal da je otposlat u Carigrad. On tvrdi, da su se takve važne pretstavke obično sastavljale i pisale u dva primjerka, kako se ne bi kasnije niko od potpisnika mogao izmaći odgovornosti i poreći svoj potpis.

Taj mahzar u prijevodu glasi: 2)

Ovo je istiniti vjeran arzual, što ga kao Mahzar podnose časni muderrisi, poštovane kadije, imami, hatibi, dobri šejhovi, čija je molitva uvijek uslišana, serturnaja, hasećije, serdengećtije, bajraktari i ostali izabranici jeničarskoga Odžaka, trgovci, zanatlije, siromasi i nemoćnici, koji su pod okriljem Božijim nastanjeni u gradu Saraj-Bosni, koji je glavni grad i obrva vilajeta Bosne, koja je čvrsti bedem zaštićene države i gvozdeni ključ carskih krajina, na mjesto milosti, ugledajući se u Hadis: »Onima koji ukazuju milost, smilovaće se Svemilostivi. Smilujte se onima na zemlji, vama će se smilovati oni na nebesima«.

Ima neko vriieme kako je voljom velikoga glad i razne muke i patnje. S toga su sa mnogim pa je i ostala fukara jednodušno odahnula i tako je mnogo naroda pomrlo i propalo. Samo su se mali i veliki (niski i visoki) došli na jedan stepen, zapalo u more nevolja i teškoća. U nabavljanju do potpune nemoći i patnje.

Mi smo se odvajkada zadovoliavali našom trgovinom i samo znali za svoju dužnost, da svoju ,dušu hranimo molitvama za dug život i vladu Padišaha i da se njemu pokoravamo. Čuvali smo se nedozvoljenih postupaka, uvijek smo nastojali da budemo u granicama zadovoljstva Božje Sjene na ovome svijetu. Nalozima velikih valija, poštovanih kadija, zabita i ostalih činovnika po¬koravali smo se i uvijek bili na braniku vjere i države. Stoga je na nas prosipana milost i očinska briga, te do sada su ponizni stanovnici našega grada bili uzvišenim carskim Hati-Humajunima os[o¬bodeni od svih državnih teških daća (Tekjalifi šakaj urfije). Kad bi uzvišeni veziri išli u svoje sjedište grad Travnik, oni bi se, prema starodrvenom pravilu, držali reda da u našem gradu prenoće tri noći. Kako je bila opšta dužnost svega nemdnog stanovništva, da pri njihovu prolazu daje i priredi sve potrebe učesnika njihove svite I da za njihovu udobnost žrtvuje imetak i dušu (mal i đan) da ne bi imali nikakvih poteškoća. S toga, čim bi oni svojom sretnom nogom stupiti na bo¬sanske granice, mi smo se držali reda kao i prije, te smo skupili potrebnu hranu i držali je pripravnu kroz deset dana, koliko traje put u naš grad.

I dok je bilo pravilo tako, današnji valija bosanski, njegova ekselencija Mehmed Ruždi paša, nije poštivao prijašnje primjere već je trajanje svoga puta u svoje sjedište produžio na četrdeset dana. Na jedan dan pred njegov dolazak zatražio je veliku množinu hrane i zahtijevao da mu se šalje više nego što je to do sada bilo. Time je pritisnuo sirotinju i nemoćnike, nije gledao na pažnju fukare i nemoćnika koji ni u čem nisu zaslužili njegovu mržnju i neraspoloženje, te prema traženju dali sve vrste hrane i tako u sva kom pogledu udovoljili običajima gostoprimstva. On je protiv pravila noćio u našem gradu deset noći i ponovno tražio hranu, pa je uzeo i ubrao. Za to vrijeme je na ponizno stanovništvo našega grada natovario kojekakve klevete i izmišljao po¬stupke koji će prouzrokovati kaznu. Do dva dana iza svoga dolaska zatražio je od stanovništva našega gradla, uvodeći jednu do sada nezapamćenu novost (bidat), pet stotina kesa. Kako nismo imali snage da to podnesemo, on je na dva dana prije polaska u svoje sjedište bez tužitelja strpao u zindan Jevreje. Pošto nije bilo mogućnosti da se dade tražena globa i kako nije bilo nikakva mjesta optužbi, niti je bio po srijedi kakav preslupak ili prekršaj, on je tu kaznu udesio samo zato da napuni svoju haznu. Da bi do toga na svaki način došao, on je poglavice (reis) Jevreja i kršćana, koji su nastanjeni u pomenutom gradu, kojima je od Fethe Fatihove data zaštita i sigurnost pohvatao i bacio u zindan, te im na vrat metnuo lance i lisičine. Mučio ih je na razne načine, polio ih je vrelom vodom i najzad počeo je s mučenjima kakva se ne pamte i kakva čovjek ne može da podnese. Od njegova nasilja i mržnje procvillla su njihova djeca i porodice toliko, da se je njihov plač i jauk čuo do svih sedam nebesa. Ali se spomenuti nije nikako smilovao, nego se je sav založio za to, da uzme ove globe, koje se nisu mogle platiti. Četiri-pet puta sa hiljadu poniženja moljen je da mu se dadne pet hiljada groša, ali to nije ništa koristilo, već je odlučio, da ih svezane provede u svoje sjedište, grad Travnik. U zoru predao ih je s lancima i lisičinama svojim sejmenima, a i on je sam s njima pošao. Po pravilu došlo je i malo i veliko na glavni put s namje¬rom da gleda alaj (parada). Spomenuti sejmeni poveli su se krivom mišlju, pa su svoje puške uperili na pomenuto stanovništvo. Kada su opalili svi su se zaprepastili, pa se je svako, samo da bi spasao život i dušu, razbjegao desno i lijevo i izbezumljeni i pomažući ostavili su sejmene. Kada su pametni ljudi za to saznali, otišli su spomenutom paši, da ga o tom izvjestimo izamolimo, a kad smo na tu grešku ukazali, on je još više planuo i nije htio nikako da oprosti već je rasrđen otišao u grad Travnik. Iza toga je poslao bujrultiju, na vodeći stvari koje se nisu dogodile, te je čak dodao da smo, Bože sačuvaj, na njega topovima pucali i opsjedali ga. Kada nas je sve tako obijedio, mi smo ponovno šerijatskim ilamom izvjestili pravo stanje stvari, i premda na nama nije bilo nikakva prestupka ni greške, molili smo ga za pomilovanje i oproštenje. Ali ni tu nam niie udovoljio već dovodi sejmene iz arnautluka da spomenuti grad (Sarajevo) po ruši i muslimanske žene i djecu pognjavi (pobije). Osim toga razaslao je u kotareve bosanskog ajaleta bujrultije, kojima je zabranio, da se u naš grad donosi živež, kako bi iz svoje savršene zle namjere još više glađu upropastio ljude, žene i sirotu djecu. Jer kako je ova fukara nastanjena u našem gradu zanatljije, njima je potreban pazar, koji se svake hefte kupi iz drugih kotareva, pa tako i inače muku muče nabavljajući živež za jednu sedmicu. Pored toga je pod imenom raspravljanja o krajini kod sebe sabrao kapetane i ajane i samo da provede svoju samovolju i osvetu sastavio je jedan mahzar, koji prikazuje naše rđavo vladanje. Zatražio je od njih, da na taj mahzar stave svoje pečate, pa kako su se oni protivili, jer o tom nisu imali ni pojma, on ih je silom na to natjerao. Zatirn se je usudio da taj mahzar podnese na podnožje uzvišene Porte, te nas tako sve objedi i potvori.

S toga se usuđujemo da putem ovoga mahzara prikažemo pravu istinu i zamolimo da Njegovo Veličanstvo Padišah iz milosti prema narodu ne usliša i ne povjeruje u ovakve neistinite stvari i da ukaže svoje vladarske bezgranične milosti ubogom narodu i nevinoj djeci. U ostalom, zapovijedanje pripada onome koii je dostojan da zapovijeda. 3)

Molimo Boga za pomoć,
Napisao siromah:
Sejid Nuruddin, Nakibul Ašraf.
Ovo je ovako i ja sam na to svjedok.
Muhamed el Vaki, bivši kadija u Dubnici (?)
Dosta je nama samo Bog, divan Ii je on staratelj! Essejid Abdulah, bivši kadija u Lovči (Albanija).
Rob, koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu: Muhamed, bivši kadija u Mostaru.
Dosta ie nama samo Bog, divan Ii je on staratelj.
Napisao siromah
Essejid Muhamed Emin, kadija.
Rob koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu: Salih Sidki, bivši kadija u Mostaru.
Rob koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu:
Essejid Abdul Kelim, kadija.
Ko se smiluje i njemu će se smilovati
Napisao siromah:
Muhamed Nazif, bivši kadija u Strumici.
Rob koji moii za uzvišenu osmanlijsku:
Mustafa Sabrij, bivši kadija u Šeherkjoj (Pirot)
Rob koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu
Muhamed Salim, bivši kadija u Mostaru.
Rob koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu:
Essejid Muhamed Sunullah, kadija.
Zapovjed pripada onome, koji ima da zapovjeda.
Napisao siromah:
Abdulah Rasih, bivši kadija u ?
Rob koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu:
Hadži Salih Vehbi, bivši kadija u kotaru Servi (?) (pečat izrezan).
Essejid Šakir, muftija u gradu Sarajevu.
Rob koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu:
Šakir, bivši kadija u kotaru Ardin (Anatolija).
Rob koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu:
Sulejman Ruždi, bivši kadija kotara Pazardžik.
Rob koji moli
Muhamed Emin, muderris u Gazi-Husrefbegovoi Medresi.
Rob koji moli
Osman, muderris u Simzade Medresi.
Rob koji moli
Muhamed, muderris u Mehmedbegovoj Medresi (Bistrik ).
Rob koji moli za uzvišenu osmanlijsku državu:
Mustafa Abid, bivši kadija kotara Logatija (?) istina je, što ie napisano u ovom članku. »Moj se narod ne može složiti na krivom putu«.
Siromah rob, da mu se Bog smiluje:
Muhamed Hilmi.
Rob koji moli
Hadži Abdulah, muderris u novoj Medresi.
Rob koji moli
Hasan, muderris u Medresi Bakr Baba.
Rob koji moli
Hadži Mehmed Hafiz, dersijam.
Hadži Hasan, dersijam
Numan, vajiz
Hafiz Jusuf, mualimu sibjan
Hadži Salih, vajiz
Halil, mualimu-sibjan u starom Mektebu
Hasan, mualimu sibjan
Abdulah, vajiz
Hadži Abdulah, mualimu sibjan u Gazi-Husrefbeg mektebu
Essejid Mu'stafa, hatib u Džamiji Sultana Mehmeda.
Šejh Hasan, hatib u Alipašinoj džamiji.
Osman, hatib u Abdulahpašinoj džamiji.
Muhamed, hatib u Jahjapašinoj džamiji.
Ahmed, hatib u Jakubpašinoi džamiji.
Hasan, hatib u Mehmedbegovoj džamiji.
Omer, hat,b u Kadi Omerfendljinoj džamiji.
Abdulah, hatib u Kadi Bali efendija džamiji.
Mustafa, hatib u džamiji Hadži Isa.
Ibrahim, hatib u džamiji Kiućuk Kjatib.
Osman, hatib u džamiji Sagrakči.
Ibrahim, hatib u džamiji Muiah Arab Atik.
Hafiz, hatib u džamiji Šeih Fera.
Muhamed Sabri, hatib u Husrefbegovoi džamiji.
Osman, hatib u Mehmedpašinoi džamiji.
Mustafa, hatib u Ajaspašinoj džamiii.
Mustafa, hatib u Skendbrpašinoj džamiji.
Salih hatib u Gazi Balibegovoj džamiji.
Osman, hatib u Kemalbegovoj džamiji.
Muhamed, hatib u Kadi Hasanefendija džamiji.
Osman, hatib u Vekil-harč džamiji.
Fejzullah, hatib u džamiji Divan Kjatib.
Jusuf, hatib u džamiji Kasim Kjatib.
Ibrahim, hatib u džamiji Tabak Sulejman.
Salih, hatib u džamiji Balizade.
Ibrahim, hatib u džamiji Šejh Muslihuddin.
Mustafa, hatib u džamiji Čekrkči Muslihuddin.
Ahmed, hatib u džamiji Bakr Baba.
Essejid Omer, sarajevski muteselim.
Osman, mutesarif-zaim
Mustafa, mutesarif-zaim
Derviš Sulejman, zaim
Muhamed, zaim
Fejzulah, kantardžija
Derviš Mustafa, kjatib-zaim
Muhamed, zaim
Muhamed, zaim
Abdulah, dvorski službenik
Lutfullah, mustahfezan
Hasan, mutesarif-zaim
Mustafa, zaim
Muhamed Sadik, zaim
Omer, mutesarif
Muhamed, mustehfezan

Slijede još 174 potpisa i pečata.
Ukupno 249 potpisa i pečata

Prvi potpisnik ove isprave je pradjed Fadilpašića, poznati Fadil-paša, sarajevski Šerifović, 1, a za njim slijede: 15 kadija, 1 muftija, 5 muderrisa, 2 dersiama, 3 vajiza, 28 hatiba, 4 mualimu sibjana, 1 muteselim, 13 mutesarifa i zaima, 2 mustahfezana, 17 derviša, 52 trgovca.

Zatim slijedi vojska, i to: 17 ihtijar-odžaka, a od vojske Jenjičara: 6 serturnaja, 12 hasećlja, 36 serdengečtija, 24 bajraktara 9 seratika 1 bez naznake zanimanja. Svega 249.

TUMAČ TURSKIH RIJEČi U OVOM MAHZARU:

Arzual, pismena molba
Mahzar, pismena pretstavaka potpisana po više osoba Visokoj Porti
Kadija, sudija
Imam, predmolitelj u džamiji
Hatib, sveštenik, koji u petak kazuje hutbu (glavnu molitvu) u džamiji
Mualimu sibjan, učitelj djece
Muftija, vjerska poglavica
Muderriz, profesor u Medresi (viša škola)
Dersiam, koji drži svoja predavanja javno u džamiji
Vaiz, propovjednik na narodnom jeziku u džamiji
Serturnaja, poslije Aga, koji sjedi u Carigradu, najveći čin u Jeničarskoi vojsci
Hasečija, drugi čin iza Serturnaje
Serdengečtija, prethodnici u Jeničarskoi vojsci
Seimen, vojnik, gardista
Ihtijar - ođak, posebna vrsta vojske zvana »Odaklija«, a Ihtijar odak je časnik ove vojske
Seratik, čin u Jeničarskoj vojsci što odgovara zapovjedniku jedne čete
Hati Humajun, sultanovo pismo - patent
Bujrultija, pismena naredba od Valije
Šerijatski lIam, pismeni akt od kadije
Muteselim, namjesnik valije u glavnome mjestu jednoga Sanđaka
Mustahfezan, nadzornik tvrđave
Mutesarif-Zaim, viši činovnik a ujedno i posjednik lena
Zaim, posjednik većeg lena.

Ovaj je »Mahzar« važan istorijski dokumenat koji jasno izražava osjećaj, pravičnosti imana grada Sarajeva. Oni nisu prezali ni od čega da potpišu ovu jaku optužbu protiv samog valije, i to baš u korist Jevreja. Istorijska je činjenica, što je danas još u živoj tradiciji Jevreja grada Sarajeva i kako to ističe Hahambaša Moše Danon u rukopisu koji ovde iznosimo, da su muslimanski prvaci na silu oslobodili jevrejske uhapšenike i da je Ruždi-paša jedva iznio živu glavu i pobjegao u Travnik, u mjesto svoga sjedišta.

Prema tome, navodi Ruždi-paše u svojo pretstavci Visokoj Porti, da su se muslimani grada Sarajeva digli na ustanak i latili se oružja protiv njega, kako to proizlazi iz ovoga rukopisa, jesu tačni i istinita. Razumljivo je da muslimanski prvaci u ovoj svojoj pretstavci Sultanu sve to poriču i prikazuju stvar sasvim nevinom. Narod se, tobože, skupio da gleda paradu kako odlazi valija sa svojom pratnjom i da su valijini sejmeni (njegova grada) pucali iz obijesti na miran narod koji je mirno tu stajao i molio valiju za milost.

U ovoj se pretstavi navodi da je Ruždi-paša tražio tih 500 kesa groša od cjelokupnog stanovništva grada Sarajeva bez razlike vjeroispovijesti. Ako, međutim, uočimo onaj pasus koji odmah iza toga slijedi i glasi: »kako nismo imali snage da to podnesemo, on je na dan dva prije polaska u svoje sjedište bez tužitelja strpao u zindan Jevreje«, onda moramo doći do zaključka da je on taj novac tražio samo od Jevreja i da se cijela ta stvar odnosi samo na Jevreje. Inače ne možemo nikako razumjeti zašto je baš Jevreje strpao u zatvor, a to, uosta¬lom, u potpunosta. potvrđuje i naša tradicija.

Pri sastavljanju ovoga »mahzara« kojeg se imalo podastrijeti Sultanu htjelo se, prema tome, na vješt i diplomatski način da prikaže da je taj Ruždi-pašin prepad bio uperen na svo građanstvo i da su od tog njegovog nasilja trpjeli svi sarajevski građani bez razlike vjeroispovijesti - što zapravo nije tako bilo.

Tako, mislim, treba tumačiti i drugu rečenicu u tom rukopisu koja odmah slijedi i glasi: »Da bi do toga došao na svaki način, on je pogIavice Jevreja i kršćana pohvatao i bacio u zindan«. I tu se hotimično dodala riječ »kršćani«, da bi se izbjegao utisak kao da je po srijedi isključivo neko pitanje Jevreja.

Nadalje, ovaj je rukopis vrlo važan i zanimljiv i po svome političkome značaju, jer nam dovoljno ilustrira politički stav muslimana u Bosni prema namjesniku Sultana (valiji) i prema samoj Visokoj Porti.

Uočimo najprije ko sve to potpisuje ovaj »mahzar« protiv Vrhovnog Zapovjednika Bo¬sanskog Vilajeta. Prvi potpis je samog Fadil-paše, sarajevskog odličnika i prvaka, a za njim slijedi sva ulema (sveštenstvo) po svom činu i redu dostojanstva, onda muteselim, tj. namjesnik samog valije u Sarajevu, pa redom mutesarifi i zaimi, sve sami visoki činovnici, a kao zadnji potpisuju redom svi časnici i starješine vojske Ihtijara i Jeničara.

U kojoj bi se državi na svijetu moglo danas tako što upravo nečuveno da desi, da protiv vrhovnog poglavara i zapovjednika jedne velike pokrajine potpišu jednu pretstavku Vladaru svi njegovi najbliži i njemu potčinjeni organi, pa i sama vojska? Tome ne treba dodati nikakvog komentara i nijedne riječi više. Sama ta činjenica kazuje nam sve.

Sve do Omer-paše Latasa (1830-45g.) muslimani u Bosni su uvijek zauzimali nepopustljiv stav prema Visokoj Porti i ljubomorno su čuvali i gajili samostalnost svoga zavičaja prema svima valijama i izaslanicima Visoke Porte. Fadil-paša u Sarajevu i Ali-paša u Mostaru bili su pretstavnici muslimanskog feudalnog plemstva u Bosni, koje nije mnogo marila za bujrultije i zapovij-edi valija u Travniku i češće bi se s njime ozbiljno izavadili, a pogdjekad uhvatili i u koštac (Husein-kapetan Gradaščević). Takvi odnosi između muslimana u Bosni i Hercegovini i Visoke Porte vladali su odvajkada pa sve do Omer-paše Latasa, koji je kako je poznato - ukinuo u Bosni Ihtijar - ođak i vojsku Jeničara i na silu uveo nizam tj. regularnu vojsku, ukrotio plemstvo begova i Fadil-pašu na poslušnost prisilio dok je Ali-pašu Sto¬čevića pogubio.

Pored gornjeg rukopisa iznosimo ovdje u doslovnom prevodu rukopis Haham-bašija Moše Danona koji je »za uspomenu« vlastoručno zabilježio taj događaj o nasilju Ruždi-paše protiv Jevreja i o njihovom sretnom spasenju od očite smrti. Ovaj nam je rukopis sačuvao pok. Zeki ef. Atijas i, kako već spomenuh, zahvaljujem dobroti njegovog sina što ga ovdje mogu da objelodanim.

Ove su bilješke Haham-bašija napisane na jednoj maloj bilježnici (tefter) od 10 stranica, koja sadrži još dvije prigodne propovijedi, iz pera samog Rebi Moše Danona na hebrejskom jeziku.

Doslovni prevod ovoga rukopisa glasi:

„Godine 5.580, na dan 4 mjeseca Marhešvana, u subotu ujutru, učini nam Bog čudo te smo se spasIi od ruke Ruždi-paše bez otkupa i bez novaca, silom i bez njegove privole - neka je blagoslovljen Svemogući koji je spasio i izbavio naše duše od smrti. Iza toga poče on (Ruždi-paša) da skuplja vojsku da bi navalio na naš grad jakom silom, te je htio da sve iskorijeni i da sruši sve do temelja, da upropasti, da uništi, da poubija i da opljačka sve. Ali Bog - blagoslovljeno neka je ime Njegovo - spasio nas je iz njegovih ruku, jer odjednom probudi Bog srce Kraljevo - neka se uzvisi slava njegova - i svrgne ga s njegove moći, te njegove nakane prcpadoše, a nama Jevrejima nastade svjetlo i veselje. To bi dne 17 mjeseca Teveta, godine kako je gore navedeno, jer nam je stigla vijest da je potpuno propao.

Napisao sam za uspomenu poniznim, Mojsije Danon.”

14 Teveta stigao je u Travnik poslanik kralja Sidki-Zaim i oduzeo mu je (Ruždi-paši) vlast i odreza mu bradu 4). Prema tome, od dana kada nas je on bacio u okove tj. od 2 Marhešvana prošlo je ravno 74 dana 5), što nalaziš naznačeno u rečenici iz Psalma: »Uzdaj se u Boga za vi¬jeke vijekova« (riječ »AD« koja jevrejski znači vijek ujedno pretstavlja cifru 74). A o njemu (Ruždi-paši) veli Zavjet: »Posramiće se i izbezumiće se na vijeke vijekova i postidiće se«.

Razmotrivši u sebi o skupocjenom uvodu napisanom na knjizi »Kav Ajašar« u ime Nahmanidesa (Rambana), da su svi dogadaji tajanstveno naznačeni u Peraši »Aazinu«, motrio sam i razmi¬šljao kako da nadem zgodne riječi za ovu np.daću za koju mi očekujemo da će Bog svemogući milošću svojom izdići naš stijeg nad narodima i našao sam, kako bijaše u mome srcu, rečanicu koja glasi:

»Stići će Ruždi-paši pismo kraljevsko: »Ludo, dosta ti je! Svete (nevine) si osudio. Zar tvoja ruka to da čini? Idi, tvoji su ti napis sakrili. Prokletstvo i zla kletva biće ti mjesto časti«.

Već se iz samog sadržaja ovoga rukopisa vidi da se dijeli u tri bilješke napisane u nekom razmaku vremena. Prva je bilješka napisana za uspomenu na to sretno spasenje. Drugoj je bilješci svrha da na neki mistično-kabalistiki način dovede u sklad broj dana strepnje i očajanja (74) sa jednom rečenicom iz Psalama: »Uzdaj se u Boga za vijeke vijekova«, koja ima da služi kao neki predznak kada treba da stigne spas od Boga. Treća je bilješka isključIvo kabalističko-tajanstvenog obilježja.

Postoji neka kabalistička izreka, koja se pripisuje slavnom vjerskom naučenjaku Nahmanidesu (živio je u XV vijeku u Barceloni), na koju se baš i sam naš Rebi Moše Danon ovdje poziva, naime da se svaki važniji događaj koji se na svijetu zbiva, a naročito onakav koji se odnosi na Jevreje, nalazi pretskazan i zabilježen u 32 poglavlju V knjige Mojsijeve u tako zvanoj »Perašat Aaazinu«. Razumije se samo po sebi da nije to stvar svakoga da pronađe i pročita ovu veliku tajnu u toj knjiz;i, pa je zato potrebno naročito Božje nadahnuće, kojim su opet obdareni samo veliki pobožnici i oni koji svoje dane provode u molitvi i učenju.

Rebi Moše Danon pronašao je i otkrio ovu tajanstvenu vijest o nasilju Ruždi-paše na sarajevske Jevreje i o njegovom brzom padu u drugoj rečenici citiranog poglavlja.

Svako slovo u ovoj rečenici pretstavlja u akrostihonu početak jedne riječi, a sv.e te riječi poredane i sastavljene (razumije se na hebrejskom jeziku) daju ove rečenice koje ovdje po¬navljamo: »Stići će Ruždi-paši pismo kraljevsko: Ludo, dosta ti je! Svete (nevine) si osudio. Zar tvoja ruka to da čini? Idi, tvoji su ti napis sakrili. Prokletstvo i zla kletva biće ti mjesto časti«. Pod riječima »tvoji su ti napis sakrili« misli se - što možemo skoro sa sigurnošću tvrditi - na pretstavku, koju je sam Ruždi-paša podnio Visokoj Porti protiv sarajevskih musli¬mana i ostalih građana, kako je gore navedeno. Neke su uplivne i vješte ruke sakrile i uništile u Carigradu tu pretstavku i nije nikako iznešeria na divan pred Sultana.

Deset godina (5590-1830) poslije toga događaja, Rebi Moše Danon, u dubokoj starosti, odluči da dokonča zadnje dane svoga života u Svetoj zemlji praotaca i iseli u Palestinu. Na putu za Dubrovnik, gdje je trebao da se ukrca na lađu, zateče ga nagla smrt u Stocu, i tu mu je grob.

Uspomena na Haham-bašija Rebi Moše Danona u vezi sa tim događajem još i danas se čuva sastrahopočitanjem među sarajevskim Jevrejima i svake godine, na dan njegove smrti (20 Sivana - u junu), ide priličan broj vjernika iz Bosne na hodočašće na njegov grob u Stocu.

Da zaokružimo ovu publikaciju iznosimo ovdje prevodu sa hebrejskog protokol o postavljenju Rebi Moše Danona za Haham-bašija u Sarajevu, a koji se nalazi u starom »Pinkesu« (knjiga bilježaka) Jevrejske sefardske općine li Sarajevu.

Protokol o postavljenju Moše Danona za Hahambašija u Sarajevu: »Evo stiže dan, do kojeg nam je pomogao Bog, da imenujemo suca u našem gradu, da ispunimo zapovijed Božju, koja je sadržana u Peraši ove sedmice: Suce i nadglednike postavićeš sebi u svim svojim gradovima. Evo smo se sastali, članovi i upravitelji općine zajedno sa privremenim odbornicima, te ovlašćeni punomoćju, koju je u naše ruke predala cijela općina, kako to proizlazi iz uredbe (haskama) potvrđene od našeg velikog učitelja Haham-bašija rebi Davida Pardo 6) od godine 5.540, primili smo na sebe i na svu ovu općinu uvaženog učenjaka hahama Moše Danona, da nam bude Haham-baši, gospodar i sudija pod uslovima, koji slijede:

PRVI USLOV:

Da je dužan da održi javne propovijedi pet puta godišnje, i to: u subotu prije Purima, u subotu prije Pas he, u subotu pred Šavout, u subotu prije Nove Godine i u subotu prije Kipura.

DRUGI USLOV:

Ako nastanu razmirice izmedu dvije stranke, te dodu pred njega da traže pravdu, on je dužan da im sudi po našem vjerozakonu, I sve što on bude dosudio, mi ćemo na se primiti kao da je ta osuda izrečena na Velikom sudu u Jerusalimu, Niko ne smije da se buni protiv njegove osude; i ako bi očito pogriješio, kako smo mi to na sebe primili u gore spomenutoj naredbi (haskama).

TREĆI USLOV:

U svrhu da bude mir i sloga medu nama. smatrali smo dobrim i opravdanim da ako, ne dae:, Bog, jedan član naše opštine, bilo od stalno nastanjenih ili došljaka zasluži, da bude kažnjen novčanom globom bilo, za kakav prekršaj ili zbog u svađi nanešene uvrede i pogrde, onda ima Hahambaši da izrekne kaznu i globu u društvu pretstavnika opštine, a ta globa ima da se dijeli u svrhe, po običaju postojećem od pamti vijeka u našem gradu. 7) To isto vrijedi ako, ne dao Bog, neko zasluži kaznu izopćenja, mora on izreći tu kaznu zajedno sa pretstavnicima opštine.

Ovo su uslovi koje smo utanačili s njime i dao Bog da bude i njemu i nama i cijeloj općini radujemo s njime i njegovome znanju i učenosti.

I od sada mi očitujemo, da svaka isprava, bilo kao osuda u parnici koju je on vodio, bilo o priznanju kaje je pred njime učinjeno, bilo o svjedočanstvu koje on bude potvrdio svojim potpisom, da će sve to biti od nas primljeno kao sto svjedočanstava, a niko se neće osuditi da otvari usta i da se usprotivi svemu što bude napisano i potpisano njegovom rukom, kao što to bijaše običaj odvajkada kod nas, za vrijeme prijašnjih pokojnih velikih haham-bašija.

Za vjerodostojnast svega ovoga gore spomenutag potpisali smo svoja imena ovdje u gradu Saraj-Bosni, dana prvog mjeseca Elula godine 5575 (1815) i sve je jasno i razgovjetno i stalno.

Jasno je, da ako stranke budu zatražile od njega, da im izda pismenu osudu o izrečenoj presudi, da je on dužan izdati traženo.

I obavezali smo se dati njemu godišnju nagradu od tri hiljade groša, i to 1.800 groša iz općinskog prireza, a 1.200 groša od prinosa po glavi (mas lagulgolet).

Pomenuti se obavezao da služi po gornjim uslovima za vrijeme od tri godine i sve je jasno i razgavjetno i stalno.

Moše Danon,
Šalom Haviju,
Ašer Bahar Šelomo,
Jakov Pinto,
Rafael Moše Levi,
Avram Hajim Levi,
Jichak Šelomo Levi,
Jichak Mihael Atijas,
Menahem Juda Levi,
Ezra Elijau Hajon,
Moše Avram Altarac,
Jakov Haim Alevi,
Moše Kampos,
Moše Jeuda Alevi,
Avram Cadik-Haj Danon,
Jichak Jakav Romano,
Šelomo bahar Josef Baruh,
Hajim Mihael Alevi,
Avram Hajim Abinun,
David Hajim Alevi,
Moše Šelomo Alkalaji,
Jichak Avram Haj Atijas,
Avram Šelomo Alevi,
Jeuda Haviju,
Mordehaj Ozmo,
Rafael David Kamhi,
Eliezer Josef Papo,
Jakov bahar
Šelamo Altarac,
Aron Hajon,
Šelomo Vita Altarac,
Jakov Musafija,
Šelomo bahar Eliša Haviju,
Hajim Rafael Pinto.

1) Jedna kesa groša = hiljadu groša
2) Bez datuma i oznake mjesta.
3) Tipična formula kojom se završava svaki pismeni akt, l!pravljen Visokoj Porti. Ta formula ima da se odnosi na Boga ili na samoga Sultana.
4) Kada mi je prije 20 godina pokazao pok. Zeki ef. Atijas ovaj rukopis, rekao mi je da se riječ »brada« ne mora doslovce shvatiti. Pred svakim valijom nosio je njegov kavaz stijeg sa jednom, dve ili više kita od konjskih dlaka, prema svome činu i odlikovanju. Riječ »brada« ima dakle da se odnosi na tu kitu, zvanu »turga«. Prema tome, izaslanik sultanov oduzeo mu je taj znak počasti i čina. Ali ipak, mislim, da nije isključivo da mu je baš dao obrijati i bradu, jer je to u ono doba značilo veliko poniženje i izvrgavanje opštem ruglu.
5) Od 2 Marhešvana do 17 Teveta, kada je stigla vijed u Sarajevo da je izaslanik Sultana Sidki-Zaim svrgnuo valijl Ruždi-pašu, prošlo je ravno 74 dana.
6) Hahambaša sarajevski od 1775-1800 znamenit i opšte priznati vjerski naučenjak svojega doba.
7) Razne zaklade za dobrotvorne svrhe.

 
< Prev   Next >
powered_by.png, 1 kB

Guestbook - Last Post

Adnan
I samo da zahvalim na informacijama sa vase stranice i meni je trebalo za seminarski.
mod_vvisit_counterToday425
mod_vvisit_counterYesterday416
mod_vvisit_counterThis week841
mod_vvisit_counterThis month10512
mod_vvisit_counterAll2148805

Newsletter

Ako želite primati novosti sa našeg web-a prijavite se na Newsletter






Follow benevolencija on Twitter

© 2017 Jewish Community of Bosnia and Herzegovina