Prema pričanju starijih koji su se sjećali Okupacije, kao i na osnovu pisane dokumentacije, može se zaključiti, da je u Travniku onda bila dosta velika i jaka vjerska zajednica Jevreja samo Sefarada. Travnički Jevreji su se vrlo dobro i brzo prilagodili nastalim prilikama poslije okupacije i nisu bježali, niti su kasnije iseljavali poput Muslimana. Osim brata moga djeda Bohora Jeruhama Konforti, koji je bio viši službenik turske vlade, nije navodno iselila nijedna jevrejska porodica. Njega su turske vlasti povukle i služio je dalje u malome gradu Manisi blizu Smirne. Svi ostali nastavili su da žive u Travniku i da rade kao prije okupacije.

Iz spiska porodica, koji je onda bio prezentiran okupacionim vlastima, vidi se da su te porodico imale mnogo djece. Ženili su se rano i dijevojke se udavale vrlo mlade, pa nije bila rijetkost, da su mladoženje već kao regruti u vojsci sa 21 godinom starosti imali po koje djete. Dok nije još bila izgradjena željeznička pruga iz Lašve preko Travnika za Jajce i Bugojno, mladici i djevojke iz Travnika su se ženili i udavale većinom medjusobno iz mjesta ili iz Sarajeva. Moj djed Josef Konforti, trgovac i Kalme Baruh, saraf, doveli su sebi djevojke iz Bihaća sredinom XIX stoljeća. Moj otac Mojsije, rodjen 1870.g., oženio se iz Sarajeva već 1889. Doveo je mladu vozom do Janjića /kod Zenice/, odakle su svatovi išli preko Busovače i Viteza u Travnik.

Moj djed Juso je bio boležljiv i umro je relativno mlad, ali je ipak imao dva sina i četiri kćerke. Isto tako su i moji roditelji imali dva sina i četiri kćerke koje su odrasle, ali je kod djeda i mojih roditelja po 12 djece umrlo u prvoj godini. Od starijih bračnih parova je rijetko koja imala manje od troje djece /ili bile bez djece/. Najmladji stric očev Jakov Konforti je imao sedam sinova i dvije kćerke. Jevrejska populacija u Travniku je dakle i poslije okupacije bila vrlo brojna do početka ovoga stoljeća, kao i u Sarajevu. Zadnjih 14-18 godina vlade Austro-Ugarske, početkom ovoga stoljeća, došlo je već do znatnijih promjena. Moja starija sestra, udata 1907.g. imala je tri sina i kćerku; ostale sestre udate poslje rata su imale po 12 djece, dok ja i moj brat nismo imali djece. Tako su i druge porodice bile kasnije sve redje sa brojnom djecom.

Poslje oslobodjenja i ujedinjenja jugoslovenskih naroda /1918.g./, stalno se je smanjivao broj Jevreja u Travniku. Iscljavali su mladji udajom i ženidbom u druga veća mjesta. Zapošljavanje iza studija i školovanja sticanjern stručnih kvalifikacija, odvlačilo je sve više travničke Jevreje "trbuhom za kruhom" u druga mjesta, jer su trgovina i zanati sve manje mogli da obezbijede prosječan standard života. Veći gradovi Beograd, Zagreb i Sarajevo, počeli su naglo da se šire. Mladi ljudi su lakše nalazili zaposlenje u većim preduzećima, kao putnicipredstavnici veletrgovaca i fabrika i sl. Isto tako i zanatlije su se zapošljavali lakše u fabrikama i u obrtničkim zadrugama. Svega toga u Travniku nije bilo; bile su jedino 2 fabrike /duhana i šibica/. Obadvije su poslje rata zapošljavale oko 6oo radnika i radnica. U državne i javne ustanove su političke partije postavljale svoje pristaše većinom iz Srbije i Crne Gore. Domaći, ni sa visokim školama, nisu mogli dobiti odgovarajuća zaposlenja ili položaje u Travniku i okolini; a mnogi su i rado išli da žive u većim mjestima i u plodnije krajeve. Iz Travnika su mnogo selili i obrtnici-zanatlije, kao i trgovački pomoćnici, pa i trgovački sinovi nisu htjeli često da ostanu u očevoj radnji, jer nisu vidili bolju perspektivu.

Djevojke sa svršenom srednjom školom ili zanatom, bile su sretne ako su se mogle zaposliti u Travniku kao službenice, daktilografkinje i sličnim poslovima u sreskim i opštinskim uredima, na pošti i sličnim ustanovama prije udaje. U fabrikama ni kao fizičke radnice sa slabim ličnim dohocima, teško i rijetko je koja mogla dobiti zaposlenj