Do kraja XIX stoljeća približno, ne samo odgoj djece i omladine, nego i sam život odraslih Jevreja Travnika, kao i njihov društveni poredak, zasnivao se je još na patrijarhalnoj i religioznoj bazi. Samo muška djeca su morala ići u "maldar" već od šeste godine. U toj elementarnoj školi za religiozno vaspitanje učila su djeca prije i poslje podne čitati od "Alefbet" svakodnevne molitve, kasnije i molitve velikih praznika, a na kraju su učili čitati i peraša sa t.zv. mekanom /naglašavanjem/. To školovanje u "maldaru" ili mejtef trajalo je po 4-5 godina. Poslije ovakve nastave prije okupacije, mladići su prod "Bar-micvom" /komplir minjan/ učili najviše od oca, ili posebnog učitelja, da računaju najviše sabirati, oduzimati i nešto množiti. Druge predmete, pa i čitanje i plsanje latinicom ili ćirilicom, učila su samo ona djeca, koju su podučavali posebni učitelji Hrvati ili Srbi sve dok iza okupacije nisu bile otvorene osnovne škole. Samo pojedine mladiće pobožnijih i bolje situiranih Jevreja Travnika slali su očevi u Sarajevo u Srednju vjersku školu zvanu "La Leha". U toj školi kod nastavnika rabina ili hahamim, mladići su se pripremali obično do ženidbe za svešteničko zvanje, pa i za hahama. Većim dijelom su djeca poslje "minjana" morala već da pomažu ocu u trgovini, ili da uče zanat takodger obično očev, ili kod rodjaka. Pedesetih godina prošlog stoljeća /po I. Jukiću: Zemljopis i povjesnica Bosne, Zagreb 1891.s.23/, bile su u Travniku već otvorene dvije osnovne škole: katoličkih sestara u Dolcu i u Travniku, Jedna opšta Narodna osnovna škola i jedna Srpska osnovna škola zadužbina Gavrila i Jovanke Pufić za srpsku djecu. Trgovačka škola ,je otvorena tek 1896. godine, a jezuitska Velika klasična gimnazija sa sjemeništem i konviktom je bila otvorena već 1882. godine. Tu školu je pohadjalo samo nekoliko jevrejskih mladića. Moj otac /rodjen 1870/ je pričao, da je on bio završio tek dva razreda Osnovne škole u Dolcu kada je njegov otac jedva dozvolio da ide sa Bokorom Salomom u tu novu školu. Primili su ih i bez 4 razreda osnovne škole, jer su bili "veliki" i znali su dobro računati i čitati. Eisu išli više od dva razreda u gimnaziju. Roditelji su ih povukli, da uče i pomažu u trgovini, a moj otac se poslje 5 godina već i oženio.

Pod takvim okolnostima i nazorima naših djedova glavna zabava i razonoda omladine oba pola bila je pretežno na sijelima u roditeljskim domovima sa igrama fildžana i zaloga. Kola su igrali samo u dvorištu i na izletima. Roditelji su odgajali kćerke u prvom redu, da budu dobre kućanice i da znaju dobro kuvati /kao majke/. Tek kasnije, za vrijeme Austro-Ugarske, bogatiji trgovci su počeli slati i kćerke u srednje škole u Sarajevo i u penzionate većih gradova u Beč, Trst, Budimpeštu, ili u Zagreb. Glavna briga oca je svakako bila, da kćerku dobro uda, da joj nadje "dobru i sigurnu" partiju! Za to je redovno trebalo spremiti dobar "miraz" sa opremom. Ljepše i bolje školovane Jevrejske djevojke sa dobrim mirazom, brže su se udavale, a siromašnije teže. Od zadnjih decenija XIX stoljeća mnogo se je djevojaka i momaka iz Travnika ženilo iz Sarajeva i drugih mjesta Bosne i Hercegovine.

Početkom XX stoljeća bili su u Travniku već napredniji omladinci, koji su čitajući vijesti o aferi Drajfusa, španjolske romanse i druga istorijska, pretežno literarna djela, postali pobornici i pokretaci tada već nastale cionističke ideologije. Poslje Prvog cionistickog kongresa ime Teodora HERCLA je bilo poznato u svakoj jevrejskoj kući, svakome dječaku. Djaci pretežno Trgovačke škole /gimnazijalaca je onda bilo malo/ i trgovački pomoćnici i obrtnici su bili oni, koji su se okupljali uz tamburicu Moše Jakića, ili na sijelima sa omladinkama. Zabavljali su se pjevanjem, šaljivim igrama i čitanjem novela i deklamiranjem španjolskih romansi iz života Sefarada u Španiji. Sjećam se da sam kao učenik osnovne škole jednom kradomice iz susjedne sobe slušao čitanje jednog igrokaza "La ermoza Rahel", koji su onda sastavili i obradjivali kao dramu vršnjaci Moše D. Gaon i moj stric Zadik J. Konforti u namjeri da je prikažu sa diletantima na jednoj prigodnoj zabavi. Hajim PAPO je tada učio brijačko-frizerski zanat kod Jakića, pa se i on već aktivno uključio u to društvo jer je imao lijep rukopis i pisao je uloge diletantima. Prigodom Purima i drugih svečanosti ovi omladinci, pa i mi osnovci, sakupljali smo priloge t.zv. "bolsas" /t. j. kese/ za razna dobrotvorna društva i za siromašne porodice. Mi smo kao djeca na Purim nosili prijateljima naših otaca t.zv. "platikos di Purim" kao "šlahmones" pošto bi mi dobro naučili citat iz megile "ušloah manot iš lereu"! Uz zamjenu nekog jela, najviše kolača iz pokrivenog tanjurića, mi bi dobili posebno koji kolač ili naranču, ali novac mi nismo smjeli primiti. Kao odrasliji učenici smo se ponosili kada bi nas odredjli da vršimo koje dobrotvorne funkcije. Na Pesah i Šavuot omo u templu iza minha pjevali "Šir aširim" i "Vaji bime šefoh ašofetim" /legendu o RUT/ na hebrejskom i u prijevodu na španjolskom jeziku.

Dolaskom "modernog" vjeroučitelja iz Bugarske, gospodina profesora Šabetaja DJAINA, spomenute omladinske zabave i akcije koje su više-manje bile već tradicionalne, dobile su novi, mnogo življi i sveobuhvatniji značaj ne samo za nacionalni, nego i za opšte obrazovni i kulturni jevrejski život na društvenoj bazi. Sinjor Djain je odmah početkom školske godine 1904/05 za nas jevrejsku djecu osnovnih škola zaveo "Školu vjeronauke", u kojoj je bilo oko deset predmeta. Subota i nedelja su bili obavezni dani vjeronauke. Glavni predmet nije više bio kao do tada čitanje molitvi i tore, nego učenje hebrejskog jezika, čitanje i pisanje hebrejskog štampanog i kurzivnog pisma i lakog konverziranja sastavljanjem manjih rečenica sa naučenim hebrejskim riječima. Za starije je bio važan predmet "dikduk" tj. gramatika, a imali smo i dva udžbenika "Safa berura" i "Sfat amenu". Osim toga smo čitali i učili istoriju Jevreja, a bilo je obligatno i pjevanje. Krajem školske godine je bio ispit /javni pred roditeljima/ i dobivali smo svjedodžbe sa ocjenama. Nažalost, tako vanredna živa i korisna vjeronauka nije dugo trajala; samo dvije godine, jer je profesor Djain onda otišao u Sarajevo. Stariji i osobito pobožni Jevreji travničke općine nisu rado gledali ovu "novinu", zapravo "revoluciju" u odgoju djece i omladine iz više razloga, što smo mi djeca mnogo kasnije mogli da shvatimo. Naime, mladi profesor Djain, iako već oženjen sa malim djetetom /zvala se je Todorina/ bio je visok, lijep i impozantan, a dužnost mu nije bila samo nastavnička, nego je bio i "hazan" ¬predmolitelj" u templu. Bio je vrlo druželjubiv i volio je zabavu. Već prve zime je sa svojim učenicima organizovao i održao nekoliko diletantskih predstava istorijskog sadržaja, "Car Salomon i carica Šulamit". Kasnije sa omladinom bile su priredjene i veće drame i tragedije kao što su bili ratovi Makabejaca, Bar-Kohbe i drugi, koji su prikazivani sa diletantima ne samo u Travniku, nego i u Sarajevu, Zenici i drugim gradovima. Na tim priredbama su dvorane bile uvijek prepune gostima svih narodnosti. Bile su to onda prave senzacije. Ipak, osim opšteduštvenih i odgojnih priredaba /u vidu vjeronauke/, glavna dužnost Djaina je bila profesija hazana, za koju su pobožni Jevreji u templu tražili, da redovno čita Toru tj. "perašot" bez grešaka i sa obaveznim mekanom. T o izgleda da mu nije išlo dovoljno dobro, pa su ga neki ispravljali za vrijeme čitanja iz sefera /svitka/. Onda su ga počeli kritikovat i na drugim dužnostima, za koje je bio ugovorom zadužen. Na kraju, i zbog previše liberalnog držanja subotom i praznicima, morao je da napusti Travnik. Bio je najprije angažovan u Sarajevu, a kasnije za vrijeme prvog sv. rata iselio je iz Bosne i živio je dugo godina u Rumuniji. No ipak, iako je samo 2-3 godine bio u Travniku, društveni život Jevreja u ovom provincijskom gradu ostao je vrlo živ i napredan. Već kao učenici i gimnazijalci, kojih je bilo sve više, postali smo pravi "cijonisti" i kao takvi smo se ponosili. Obavljali smo sve postavljene nam zadatke od starijih cijonista. Održavane su i dalje preko zime diletantske predstave, a ljeti su bili izleti po bližoj okolini u Jajce, Zenicu i druga mjesta.

U Travniku je još otprije bilo jedno dobrotvorno društvo "EZRAT-DALIM", koje su bili osnovali napredni omladinci po nagovoru njihovih roditelja, kome je svrha bila pomaganje siromašnijih djevojaka pri udaji obezbedjenjem opreme i miraza, koji je od starina bio obligatan za skoro svaku udavaču. U templu je bila i jedna kupa /kasica/ "Ezrat-dalim"-a, ali su omladinci nastojali da sa priredbama prikupe što više dobrovoljnih priloga za tu svrhu. Time je i društveno-zabavni život i kontakt omladine bio veoma živ. Osim većine Jevreja Sefarada, postepeno je poslje okupacije dolazilo i više Aškenaza. Obično su to bili činovnici, intelektualci, ali je bilo i slobodnih profesija, kao namještenici zaposleni u radnjama i preduzećima.

U godinama od okupacije clo prvog svjetskog rata, veći dio ljekara u Travniku bili su Jevreji-Aškenazi. Dr Zauderer, dr Schweiger, dr Bernstein, dr Orlik i dr Rosenzweig. Osim slavnog dr Leopolda Glücka, koji je medju prvim već 1885. godine bio okružni liječnik u Travniku, dok nije premješten bio u Sarajevo i preuzeo u novoj Zemaljskoj bolnici odjelenje za zarazne bolesti. Poslije dr Zauderera je bio okružni liječnik u Travniku dr Leo Schonfeld. Dr Glück je bio Jedan od prvih i najuglednijih pionira medicinske nauke i zdravstvene zaštite naroda Bosne i Hercegovine, "koga je u njegovome radu uz prirodjenu filantropiju uvijek pratila i ljubav za znanstvenu stranu svoje struke" kako je to obiavljeno u nekrologu "Glasnika zemaljskog muzeja u BiH XXIT 1907.g" Općinsko vijeće Travnika je i njemu 1885. god. iskazalo priznanje za humanitaran rad i imenovalo ga je začasnim gradjaninom. Od 1894. g. je dr Glück bio upravitelj te glasovite bolnice na Balkanu. Interesantno je, da je i slijedeći okružni liječnik Travnika, dr Bernard Zauderer, rodjen u Novom Sonču 1851.g., kao i dr L. Glück u istome gradu 1854. i da su obojica studirali medicinu u Krakovu. Oni su saradjivali ka o pioniri zdravstvene kulture Bosne i Hercegovine i kao takvi su ostall u trajnom pamćenju kod naroda i u stručnoj literaturi zdravstva ove zemlje.

Dr Sigmund Schweiger je bio primar-liječnik Općinske bolnice u Travniku početkom ovoga stoljeća, gdje je radio 7-8 godina, a bio je na glasu kao dobar hirurg. Mene je ovaj liiečnik liječio 1909. god. od upale porebrice sa exudatom. Sjećam se da je htio sa špricom /iglom/ da "izvuče vodu iz prsnog koša", ali se moja majka plašila toga /da ne bi iglom zabo srce!/ i nije dozvolila da Schweigeru da to izvrši, pa sam onda konzervativnom terapijom ležao puna četiri mjeseca. U tom vremenu je služio u Travniku kao mladi sekundarni liječnik u bolnici, dr Vilim ORLIK, koji ke bio veseljak i veoma društven cionista. Poslije ovih / i dva liječnika Hrvata: dr Kukrić i dr Pravdić/, došao je u Travnik za bolničkog ljekara dr Fischel ROSENZWEIG 1914.g. prije početka prvog svjetskog rata i ostao je u ovome gradu cijelo vrijeme do njegovog penzionisanja 1962. g. kada je kao penzioner iselio u Zagreb, gdje je njegov sin jedinac, primarius-neuropsyhiater dr Arnulf Rosenzweig. Dr Fischel Rosenzweig je bio takodjer vrstan bolnički ljekar i veoma cijenjen od bolesnika Travnika i okoline. Ipak,ova dva liječnika /dr Schweiger i dr Rosenzweig/ nisu bili u jevrejskoj zajednici društveno istaknuti kao cionisti ili religiozni.

Jedan od nagistaknutijih i najzaslužnijih Jevreja-Aškenaza za društveno-nacionalni život i razvitak cionizma u Travniku je svakako bio gospodin Vilim-Natan ROSENZWEIG, direktor ekspoziture Zemaljske banke, koja je bila utemeljena od bečkog Wienerbank vereina. Natan Rosenzweig, rodjen 1872, došao je kao dječak u Beč, gdje je kasnije upoznao Teodora HERZLA. U Beču je bio pripravnik u Wiener Bankvereinu, odakle je po vlastitom traženju bio poslan u Sarajevo za činovnika Zemaljske banke. Iz centrale te banke kada je bio već oženjen bio je poslan u Banjaluku, a odatle na kratko vrijeme u Bijeljinu. Njegova supruga Betty, rodjena FRAUENGLAS, veoma blagorodna i cijenjena gospodja, rodila je u Banjaluci 1900.g. kćerku Zlatu i 1903. g. sina Ericha /sada penzionisani profesor i šef Porodilišta Ginekološke klinike u Zagrebu/. Sa ovo dvoje male djece bio je premješten iz Bijeljine u Bos. Šamac, a u Travnik je došao sa familijom 1908.g. i tu je ostao na službi 15 godina /do 1923.g./. Za cijelo vrijeme boravka u Travniku direktor Rosenzweig je bio medju Jevrejima, kao i kod drugih trgovaca i privrednika svih vjeroispovjesti, veoma poštovan i vrlo susretljiv upravnik banke. Sa Jevrejima Travnika je odmah stupio u bliži kontakt i u živu saradnju, osobito sa omladinom. Počeo je dolaziti sa suprugom i sa još malom djecom u naše prostorije društva "EZRAT-DALIM". 1910.g. su akademska društva Jevrejskih studenata "Bar-Giora" i "Esperansa" iz Beča održali zajednički kongres u Sarajevu. Medju studentima iz "Bar-Giore" bili su iz Travnika medicinari Hajim ALTARAC i Adolf BENAU, kao i pravnik Hugo FELDBAUER. Oni su pred kongresom održali u Travniku, u prvom redu gimnazijalcima, cionistička predavanja i organizovali su nas u poseban klub "Bar-Kohba" izradivši nam i Statut. Te godine sam bio završio 4. razred gimnazije, pa sam sa ostalim višeškolcima mogao i ja prisustvovati kongresu, osobito na velikoj plesnoj zabavi, koja je održana u velikoj sali Društvenog doma "VEREINSHAUS-u /sadašnje Pozorište Sarajeva/. Bili smo svi gimnazijalci oduševljeni, kada smo vidili naše akademičare sa studentskim kapama raznih boja i bijelo-plavim kokardama preko prsiju, kada su primali goste i kasnije u plesu sa lijepim i luksuzno dotjeranim sarajevskim djevojkama. Svi smo tada jedva čekali, da poslje mature budemo članovi takvih cionističkih akademskih društava.

Direktor Zemaljske banke gospodin Natan Rosenzweig je tada bio predsjednik našeg društva "Ezrat-Dalim" u kome je osim diletantske grupe osnovao i mješovito kulturno-pjevačko društvo, odnosno zbor. U tom zboru su pjevala i djeca osim narodnih pjesama, najviše hebrejske cionističke i prigodne napjeve i himnu /Ma us cur ješuati i Hatikvu i sl./, koju smo znali na hebrejskom i na španjolskom jeziku. Direktor Rosenzweig je podučavao djecu i omladinu u recitovanju cionistickih pjesama Aleksandra LICHTA i prijevode sa njemačkog i drugih jezika.

Skoro svake subote na večer imali smo sijela u društvenim prostorijama, u kojim je svirao društveni tamburaški zbor, Osim kola i okretnih plesova na sijelima su bile i razne igre, a na većim priredbama bila su i razna natjecanja ljepotica, kostima i maski, plesa i dr. kao i igre tombola sa zgodicima, koje.smo prikupljali od trgovaca kao dobrovoijne priloge. Čist prihod je najvećim dijelom bio odredjen za KKL i druge fondove, za dobrotvorne i kulturne svrhe.

Dr Vilim ORLIK je služio u Travniku samo 23 godine, a bio je mlad i vrlo živahan, društven i demokratski nastrojen. Volio je šale i viceve, kao i pjesme. Pošto je onda Hajim Papo već bio brijački kalfa i uskoro je bio preuzeo brijačnicu Moše Jakića, koji je bio postao trgovački putnik, nastojali su nekoliko starijih članova društva, da Papi nadju koji bolji, unosniji posao. Hajim Papo je bio miran, skroman i susretljiv prema svirna,uvijek spreman da svaki zadatak za društvo, koj'i bi odbor ili predsjednik odredio da treba izvršiti, preuzme lično i sam da ga izvrši. Bio je sposoban i duša za izvodjenje svih aranžmana, dekoracije sale, pribavIjanja i uredjivanja garderobe, maskiranja diletanata /stavljao duge brade i kosu/, kao i za prikupljanje namirnica i spremanje bifea na priredbama, itd. Pošto se je time najviše isticao i pokazivao vanrednu sposobnost za gustiozno serviranje toiiko, da su ga dame i djevojke hvalile, došli su direktor Rosenzweig i dr Orlik na ideju, da mu pomognu i omoguće da otvori delikatesnu radnju, koje onda u Travniku još nije bilo. Prije toga se je Papo bio zaposlio privremono kao trgovački pornoćnik u radnji liferanta životnih namirnica za vojsku /t.zv. "arendacija"/. U Travniku je bila i sada je velika kasarna, a onda su služili u istoj "zipcigeri"; to je bio bataljon 70.og sremskog puka /regimente/. Kada se je izdavalo meso za vojsku, Papo je u radnji znao preko zime da ispeče na mangali komade bifteka-lungenbratna - za oficira ili podoficira, koji je primao fasung. Sin direktora Rosonzweiga, sada profesor Erich se sjeća, da je njegov tata sa dr Orlikom potpisao jednu mjenicu i Hajim Papo je otvorio najprije malu delikatesnu radnju, koja je odmah dobro išla, jer je Papo na vrijeme plaćao poručenu robu i zajam iz banke, Tu mjenicu je Hajim Papo dugo godina držao uramljenu u radnji, koju je sve više proširio. Za svoje specijalitete je dobavljao robu čak iz Beča, Pešte i čuvene šunke iz Praga. Austrijski oficiri za vrijeme rata su mu bili glavni mušterije, jer je Papo dobavljao osim drugih delikatesa u konzervama i marinirane ribe, pa i kavijar, kao i razne vrste sira pravi ementaler iz Švajcarske i druge pikantne vrste /rokfor, gurgunzola, kvargle i sl./, a t.zv. liptauer koji se mnogo trošio, odmah je naučio sam da pravi od dobrog vlašićkog sira, butera, paprike i drugih vrsta sireva i začina. Uz prvoklasna vina i žestoka pića /likere i konjake/ do šampanjca, točio je samo originalnu čistu šljivovicu meku, jaku i t.zv. napolicu. Ali, u točenju piva iz bureta je bio poznat u Travniku kao najbolji majstor od svih restauratera i gostioničara. Kao savjestan trgovac stalno je nastojao da ima samo prvoklasnu robu i nije prezao od toga da baci često dotrajale ostatke smatrajući ih da su već pokvareni i štetni.

Činovnici su ga poslije rata poštivali i svi su ga volili u gradu. Bio je poznat u cijeloj Jugoslaviji po delikatesama i po uzornom redu, koji je stalno održavao. Radnja mu je bila od početka u Gornjoj čaršiji pored Pošte, a preko puta kafane "Pod lipom" sa spomenicima /mozarima/ znamenitih paša iz vremena Vezirata. Svaki trgovački putnik i stranac na proputovanju kroz Travnik obavezno je svraćao Papi, Gdjegod sam i poslje zadnjeg rata rekao u društvu da sam iz Travnika, odmah bi me poznavaoci upitali da li je Papo živ i sa radnjom na istome mjestu. Nažalost, bio je nekoliko godina pride drugog svjetskog rata dosta oronuo i bolovao je od arterioschlerozo sa visokim tlakom i čestiim glavoboljama kada bi se zamarao u poslu. Malo je ko vjerovao, da će i on stradati od ustaša. Odmah prvih dana po ulasku njemačke vojske, opljačkali su mu oficiri i nacisti skoro svu robu. Ustaše su mu onda postavili povjerenika i oduzeli su mu radnju. Odveden je sa drugom grupom starijih Jevreja u januaru 1942.g. po najljućoj zimi u Jasenovac, a zatim u Staru Gradišku, gdje je umro od gladi.

Za cijelog njegovog života Hajim Papo je bio svjestan nacionalni Jevrejin-cionista. Skoro stalno je bio član Odbora Jevrejske opštine, kao i svih kulturnih i dobrotvornih društava ne samo jevrejskih. I u mladim godinama je bio svakome uslužan i požrtvovan prema prijateljima u svakom pogledu. Kod gradnje Jevrejskog doma 1937/38. god. upisao je za nabavku gradjevnog materijala najveći broj dionica. Do kraja prvog svjetskog rata imao je u radnji stalno kasicu KKL na vidnome mjestu pored kase, a plaćao je redovno znatne svote i za Keren hajesod.

Direktor Zemaljske banke Natan Rosenzweig je svojim poslovnim vezama redovno savjetovao trgovce Jevreje, gostioničare i druge privrednike, da bi se kao kreditori medjusobno pomagali, ali lično je samo jednu-jedinu mjenicu potpisao u životu - onu za Hajima Papu.

Od gostioničara Jevreja, kojih je bilo vjše, glavni su bili dugogodišnji zakupnici hotela "VLAŠIĆ" porodica DRUCKER, hotel "TRAVNIK"-a FISCHEROVI, a hotela "KAISER VON ÖSTERREICH" Fani HOFER i njen sin Hugo. Najstariji zakupnik Kantine u kasarni bio je Jakob DREIER, pobožan Aškenaz, koji je došao u Travnik sa okupacionom vojskom i ostao je ondje doživotno. Bio je prema pričanju "kabalista". Sjećam se kao gimnazijalac po tome, da su Jevreji subotom često do njegove kantine došetali i svraćali "na čašicu rakije", da im čita i tumači "TALMUD" i druge vjerske knjige. Poštivali su ga pobožni Jevreji i doživio je visoku starost. Od njegove familije i porodice Schneetreppel potiče i mladi Uri Šnetrepel, aktivni predratni komunista-omladinac, koga su ustaše već prvih dana vlasti uhvatili na cesti u Turbetu, gdje je radio u pilani "UGAR" i odveli ga u Kerestinac, odakle se nije vratio.

Osim spomenutih gostioničara-Jevreja, u Travniku je držao gostionu kod "Veselog Majera" stariji gostioničar Majer Schneetreppel i jedini Sefard-hoteljer Šua Salom, koji je samo povremeno držao otvoren Hotel "LAŠVU" na desnoj obali rijeke blizu Željezničke stanice. Velike pecare rakije i mehane su imali porodica Salamona J. MONTILJA i Ješue M. SALOMA, a manje gradske mehane su imali Mordo Salom i Rafo Atijas prije i poslje prvog svjetskog rata. Salomon Montilja je dugo bolovao, a njegov najstariji sin Moric je bio veoma zaslužan za Jevreje Travnika za vrijeme i poslje rata. Bio je tada predsjednik Jevrejske opštine i pomagao ge izdašno siromašnije porodice i sve namještenike Opštine, koji su ga poštivali kao pravednog starješinu i kao dobrotvora. Bili smo vršnjaci i išli smo skupa u osnovnu školu, koja je bila neposredno uz kuću njegovih roditelja, pa smo se kao djeca skupa igrali i zavolili. Poslje mojih studija kada sam došao i zaposlio se u Travniku kao ljekar Socijalnog osiguranja, obnovili smo drugarstvo iz djetinjstva i saradjivali smo skupa i složno u Opštini, gdje su me odmah izabrali za potpredsjednika. Na žalost i Moric Montilja je rano teško obolio i umro je 1931. godine. Od onda sam ja bio trajno predsjednik sve do drugog svjetskog rata. Moric Montiljo je imao samo jednu kćerku Sarinku, koja se sretno udala neposredno pred najezdom Nijemaca i ustaša za Leona Kabilja iz Zavidovića i ona se jedina spasila od brojne porodice Montiljo bijegom najprije u Italiju, a zatim u SAD gdje i sada živi u Baltimoru sa drugom i dvije udate kćerke. Njena majka Bukica Montiljo je bila iz Zepča, rodjena Musafija. Slično kao Sarinka spasila se je i Erna, kći Šue i Blanke Salom, koja se u ratu razvela od muža i preživila rat u partizanima.

Jedini i najbogatiji industrijalac Sefard u Travniku bio je ŽAK /Jakob/ SALOM, direktor i suvlasnik poznate Fabrike šibica Dolac kod Travnika. Njegov otac Isak Salom, zv. "Babo" je bio član bogate i ugledne porodice Saloma iz Sarajeva, ali je u starosti živio najviše kao udovac u Travniku /Šumeću/ kod sina. Umro je prije rata i sahranjen je u Sarajevu na Kovačićima. Žak Salom sa suprugom Tildom rodjenom Poljokan i kćerkom Ninom uspio je na vrijeme pobjeći u Italiju, odakle je sa porodicom bio evakuisan sa zbjegom jugoslavenskih emigranata do "El-Šata" u Egipat do Crvenog mora. Sam Žak je umro u emigraciji poslje rata, a udova Tilda i kćerka Hina žive sada u Kanadi. U Travniku je ova otmjena porodica živila od otvaranja fabrike /1904.g./ sve do drugog svjetskog rata. U cionističkom pokretu nisu bili narooito aktivni, ali je Žak u svakoj akciji prikupljanja sredstava za bilo koje jevrejske svrhe bio reprezentativni učesnik sa odgovarajućim doprinosom. Dolazili su često na prigodne zabave, na kojima je ispočetka supruga Tilda, a kasnije kćerka Nina birana "ljepoticom plesa".

U vremenu izmedju dva svjetska rata /1918-1941/ nisu travnički Jevrerji uspjeli da obnove kulturno-prosvjetni i nacionalni pokret sa onom voljom i elanom iz više razloga. Studenti su morali da intenzivno nastave prekinute studije i da se po završetku istih što prije zaposle, jer su roditelji bili sve slabije situirani i nemoćni da dalje izdržavaju odraslu djecu na studijama ili bez posla. Djevojke su tražile sreću i dom udajom u većim gradovima, ili zapošl javanrjem u tim gradovima, pa su odlazile iz Travnika. Nekoliko djevojaka je u prvim poratnim godinama iselilo kao halucot u Palestinu, sadašnji Izrael. Jedna od ovih, Rifka rodjena Pinto, udata Keren /Krauss/, živi sada u Kidronu kod Gedere. U Izrael se iselio za vrijeme drugog svjetskog rata i moj rodjak Josef-Buki Konforti /Zadikov/, oženjen sa Majom, kćerkom zagrebačkog advokata dr Žige Neumana. Sada žive u Givat-Shmuelu sa dva sina, od kojih je stariji Nuri već advokat.

Za vrijeme rata od spašenih travničkih Jevreja u dalmatinskim logorima na otocima i onih, koji su bili u zbjegu u Italiji, Švajcarskoj i drugim evropskim krajevima, iselilo se još nekoliko porodica u Ameriku. Od ovih su vrijedni spomena: Avram Mamić Kalderon, travnički veletrgovac tekstila, koji je kao bolesnik uspio preko Ljubljanske bolnice da pobjegne sa porodicom /ženom Bertom, kćerkom i sinom/ u Italiju, a poslje rata u Ameriku. Njegov stariji brat, veterinar dr Jakov Kalderon je takodjer iselio u Izrael i sada živi sa porodicom u Jerusalimu. Stariji brat profesor Salomon i mladji Leon su spašeni u Dalmaciji i u Srbiji kao ilegalci. Poslije rata sa alijama /1948-52/ je više pojedinaca Jevreja iz Travnika iselilo u Izrael. Salamon Altarac, zv. "Djokica" se spasio i preselio sa majkom Stelom, sestrom Bukicom /Leom/, bratom Davom i sa suprugom Tildom, rodj. Finci u Izrael i sada žive u Kidronu kao mošavnici. Djokica je stvarno spasio cijelu porodicu bijegom u Dubrovnik, a poslje kapitulacije fašističke Italije preko oslobodjenog teritorija sa jedinicama NOR-a. Još nekoliko žena udovica pretežno se iselilo u Izrael, medju kojim i moja strina Blanka Konforti. Klara, ud. Pinto se takodjer iselila u Izrael, kao i Hajim Alkalaj, sin Avrama.

Tako su se razišli ostaci poratnih ostataka travničkih Jevreja. Ostali smo u Jugoslaviji /najviše nastanjeni i zaposleni u Sarajevu/ samo slijedeći: dr Salomon Konforti, penz. sudija Republičkog ustavnog suda u Sarajevu, profesor Jakov Gaon, epidemiolog i redovan član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, mr.ph. Avram /Miko/ Abinun, naučni zastupnik farmaceutskih preduzeća, Miko Altarac, zastupnik trgovačkog preduzeća "Zvečevo", Jeruham /Jerko/ Gaon, penzionisani službenik SUP-a Sarajeva i njegov brat Moše Gaon, službenik Gradske elektrane Sarajeva i ja penzionisani sanit. pukovnik, dr Josef Konforti. Od ostalih preživjelih Jevreja, koji su rodjeni, ili dulje vremena bili nastanjeni u Travniku, valja spomenuti još slijedeće: dr Avram Atijas, pravnik, sada šef Kabineta predsjednika Ustavnog suda Jugoslavije, oženjen bez djece. Albert Finci /Mošin/, trgovac manafakture u Milanu /Italiji/ sa suprugom i kćerkom udatom Alkalaj. Albertova sestra Lunčika rodjena Finci, sada Kofler živl u Sarajevu. Dr Moša Alkalaj, koji je završio gimnaziju u Travniku i radio kao ljekar Željezničara u Sarajevu, živi sada u Jerusalimu sa porodicom. Avram Atijas /Jude/, bivši službenik Socijalnog osiguranja, sada živi u Splitu sa suprugom Sarom rodi. Alkalaj iz Fojnice. Ing. Leon Atijas /Jakše/, oženjen živi u Splitu. Spasio se preko Dalmacije stupivši u NOV-u kao gimnazijalac. Diplomirao je u Ljubljani na Tehničkom fakultetu. U Parizu živi još Mosko Salom /Mordin/ koji je rodjen u Travniku i otišao je kao mladi krojački pomoćnik u Francusku, da bi se izlječio od defekta u govoru.

Kratak zaključak

Deset do petnaest godina pokreta omladine do početka prvog svjetskog rata, može se smatrati "ZLATNIM DOBOM" cionističkog i opšte kulburno-društvenog rada u Travniku. Dolaskom Šabetaja Djaina u Travnik, cionističko prosvjećivanje se je razbuktalo u živi plamen ne samo medju odraslom omladinom, nego i kod male djece osnovnih škola, pa i kod većine njihovih roditelja i drugih. Nije bilo nijednog Jevrejina iznad 15 godina u Travniku, koji nije svake godine kupovao "šekel". U svakoj kući i u većini jevrejskih trgovina bila je bijelo-plava kasica KKL. Bolje situirani Jevreji su uplaćivali znatne priloge za K. Hajesod.

Propagandu za školovanje i zanatsko izučavanje djece vodila je pretežno "La Benevolencija", čiji su članovi redovno plaćali članarinu i svakom prilikom su davali doprinose skoro svi trgovci. Do prvog svjetskog rata je bilo nekoliko studenata i djaka iz Travnika, koji su mogli studirati isključivo stipendijom "La Benevolencije".

U predratnim godinama je cjelokupna omladina bila u borbi pod utjecajem Svjetske cionističke organizacije i pod uplivom Kongresa C.O. Napredni omladinci nejevreji, osobito djaci i studenti, bili su poneseni - skoro revolucionarno - uzavrelim nacionalističkim preokupacirjama Srba, Hrvata i Mlade Bosne oko "Prosvjete", "Napretka", "Gajreta" i drugih kulturnih društava i časopisa. Bosansko-hercegovački sabor sa vatrenim govorima poslanika takodjer su utjecali na nacionalnu svjest omladine.

Direktor Zemaljske banke Natan Rosenzweig i njegova supruga Bety bili su za sve mlade uzor-familija jevrejske zajednice. On je održavao predavanja i za starije, a sa mladim učenicima je satima mogao da se zabevlja podučavajući ih za recitaciie i za diletantske igre. Mnogim je roditeljima pomagao pri odgoju male, ili zapuštene djece. Osim Papo Hajima, uposlio je i Monia Montilja, siromašnog i nezaposlenog momka time, što ga je postavio za podvornika i kurira ispostave Zemaljske banke u Travniku.