Prvi Jevreji u Travniku Print E-mail

Kada su prvi Jevreji doselili i nastanili se u Tpavniku ne može se sa sigurnošću ustanoviti jer ne postoje vjerodostojni zapisani podaci. Sve što je bilo u Jevrejskoj opštini gdnijeli su i uništili ustaše. Istoričar Hamdija KREŠELJAKOVIĆ piše u svojoj monografiji "Esnafi i obrt u Bosni i Hercegovini" da je broj stanovnika grada Travnika znatno bio porasao od 1699. godine. Poslije katastrofalnog požara u Sarajevu 1S97. godine koji je prouzrokovao Eugen SAVOJSKI, pojavljuju se u Travniku uz muslimane i druge konfesije: kršćani i Jevreji. Do kraja 17-og stoljeća su stanovali u gradu samo muslimani. Prema tome se može zaključiti, da su prvi Jevreji došli u Travnik krajem 17. stoljeća. (Vidi knjigu „Travnik grad i regija“ od Kr. Papića, 1975, str. 118.)

Prema popisu stanovnika Bosne i Hercegovine od 15. juna 1879 /prve godine poslije okupacije/ u Travniku je bilo 374 Jevreja. Vjerojatno je, da ih je bilo nešto više zbog toga, jer su neki bili tada upisani kao pripadnici sarajevske jevrejske opštine, a radili su i boravili u Travniku, Osim toga, žensku djecu nisu prvi popisivači unosili po imenu, nego samo po broju koji je starješina porodice navodio. Ovi su iz straha da će porez i drugi namet biti odredjen i po broju članova porodice, prijavljivali namjerno manji broj ženske djece, dok su mušku morali prijaviti po imenu radi t.zv. "nufusa", tj. matične knjige vojnih obveznika.

Sjećam se, da su stariji Jevreji Travnika govorili, da su najstarije porodice bile: MAESTRO, ALTARAC, KONFORTI i SALOM. Prve dvije su bile poznate kao zanatlije, najviše limari i obućari, dok su Konforti i Salomi bili trgovci. Moj pradjed ham-Moše Konforti i njegov nešto mladji rodjak Joruham Konforti bili su veoma pobožni i agilni u poslovima Kolela i Kal-kadoša. Moj pradjed je krajem 19. stoljoća sa mojom prababom tija-Rahel iselio u Jerušalajim kao što su i drugi pobožniji u starosti selili u "svetu zemlju". Ondje je iste godine po dolasku i umro na 1. dan Roš-ašana. Njegova žena se onda vratila sinovima u Travnik i živila je još oko 20 godina /preživjevši i moga djeda Josefa/, njenog sina. Stariji Jevreji Travnika su mi pričali još dok sam bio dječak, da su moj pradjed Moše i moj djed Josef Konforti bili vrlo cijenjeni članovi Kolela, često gabajim Kal-kadoša, pa su ih poštivali i nejevreji kao valjane i sposobne trgovce. Djed gazda Juso je bio trgovac manafakturne robe pretežno za seljake. Glavni artikli trgovine su bili pamuk za tkanje beza i tankog platna. Zatim, fabrička platna basme za dimije, ali je držao i svilene tkanine, šalove i čohe, gajtane i marame zv. "šamije", kao i fesove, koje su do prvog svjetskog rata nosili i nemuslimani, pa i Jevreji.

Toliko o mojim predjima i široj porodici, koji su bili većinom rodjeni još prošlog stoljeća. Moja majka Sara, rodjena Maestro-Perić je bila rodjena Sarajka. Udala se je mlada kao i otac što se oženio prije vojnog roka. Ja sam rodjen ljeti 1893. i po onome što sam doznao od starijih do prvog svjetskog rata, travnička jevrejska zajednica je tada bila iza sarajevske najveća u Bosni. Prvi templ "Kalkadoš" gradjen je početkom 19. stoljeća. Do tada je bila provizorna bogomolja u stanovima bogatijih Jevreja. Interesantna je i bez dvojbe istinita priča o tome kako je ovaj prvi templ u Travniku izgradjen. O tome sam pisao 1966.g. i u "Spomenici" povodom proslave 400-godišnnice dolaska prvih Jevreja u Sarajevo i Bosnu. Kao opšta "micva" tj. dobro i boguugodno djelo, a po odredbi Kolela i glavnog sveštenika-hahama, svi su muškarci iznad 13 godina morali pri gradnji templa Ijeti radnim danima izmedju "minha i arvit" po 34 sata da rade na gradjevini. Prenosili su gradjevinski materijal i obavljali druge radove po traženju zidara i dundžera. Tako su najveći dio pomoćnih radova obavili sami članovi opštine na dobrovoljnoj bazi pod nadzorom haham i templ je bio izgradjen izmedju praznika Pesah i Rošašana. To je bila samo jedna prizemna dvorana oko 150 m površine sa galerijama na spratu s obje strane za žene tzv. "znogita". Temelji su postavljeni od kamena i kreća, aokolni zidovi iznad sokla od tesanog kamena su zidani od ćerpiča /na suncu sušene nepečene cigle/. Krov je poslije velikog travničkog požara ipak postavljen od crijepa. Podovi prizemlja i galerije su pravljene od j'elovih dasaka, prozori i vrata od borovine, dok je glavna ulazna kapija bila od hrastovog drveta. Poseban ulaz sa stepeništem za galeriju za žene je bio izvana, ali se moglo od stepenista ući posebnim malim vratima u templ. Vrlo važan je bio unutarnji uredjaj i namještaj templa. Ha pročelju uzidana škrinja za svitke tore "II Ehal" i uzvišeno postolje "la Teva" za predmolitelje i rabina na sredini dvorane je bilo opkoljeno sa 4 reda fiksnih sjedala od hrastovine, koj'a su se pred Novu godinu prodavala za tekuću godinu na licitaciji kao druge micvot. Isto tako i sjedala za žene u galeriji su se prodavala na licitaciji javno u templu. Najotmenija sjedala su bila svakako s jedne i druge strane Ehala.

Za taj jedini templ u Travniku je bilo kupljeno podesno zemljište - odvojeno od drugih stambenih zgrada - ulice Poturmahale, pored koje ,je bila sagra.dena i zgrada za elementarnu vjersku obuku djece zv. "maldarim", u koj'oj j'e bio i stan za vjeroučitelja /rubia/, a kasnije i za drugo osoblje templa. Za tadašnje prilike i svrhe ove prostorije su mogle da zadovolje za molitve i sve vjerske obrede. Kasnije, za vrijeme Austro-Ugarske, bila je izgradjena pored ovog templa štreka za uskotračnu željezničku prugu. Pored templa je proticao mali potočić, nad kojim su vjernici svake godine na Roš-ašana vršili poseban obred sa molitvama za okajanje grijeha neke vrste ispovjedipri čemu su formalno i simbolično molitelji "istresali" grijehe sa sebe u tekući potok. Ta zgrada templa postoji još i danas, ali je od Pesaha 1941.g. prestala da se koristi kao bogomolja. Ustaše su istoga proljeća iz templa odnijeli sve tora-svitke sa mnogobrojnim ornatima istorijske vrijednosti i predali ih Jezuitskom muzeu, odakle su poslije Oslobodjenja preuzeti i sada su imovina jevrejskog templa Sarajeva. Jedan dio je predat Jevrejskom istorijskom muzeju u Beogradu.

U XIX stoljeću prije okupacije živilo je u Travniku /po Jukiću/ 50 porodica Jevreja. U vremenu vezirata su trgovci živili dosta dobro. Nekoliko dobro situiranih trgovaca manufakturom dobavljali su robu tovarima na veliko iz Sarajeva, ili iz dalmatinskih gradova Splita, Dubrovnika, pa i Venecije, dok se kolonijalna roba uvozila pretežno iz Trsta i drugih luka severnog Jadrana preko Bosanske Krajine /Bihaća, Ključa i Jajca/. Travnik je bio prometan grad, jer su karavani konja sa samarima išli iz Travnika preko Kupresa i Livna za Split, a preko Jajca i Krajine za Trst. Putevi su većinom bili kaldrmisani okruglim kamenom iz rijeke. Do sredine XIX stoljeća je u Travniku bila i carinarnica, t.zv. "džumrukana", osobito za robu koja se uvozila tovarima za Sarajevo. Džumrukčije su bili naročito sposobni poznavaoci kvaliteta i cijena raznovrsne robe. Ali, to nisu bili stručni namještenici, nego se je džumruk prodavao od zemaljske vlasti /valije/. Neki Jevreji u Travniku bavili su se i tim poslom. Stariji su poslije okupacije pričali, da je to bio nekada unosan, ali i vrlo rizikantan posao. Zakupnik carine je paušalno plaćao pogodjenu visinu novca i time je bio ovlašten, da naplaćuje od uvoznika džumruk po odredjenoj taksi. Nikada se, medjutim, nije znalo koliko će se koje robe uvesti u toku godine iz koga kraja kroz Travnik. Na sličan način se je prodavala i naplaćivala t.zv. maltarina za uvoz iz sela u grad /današnja uvoznina/. Transportovanje, zapravo prenošenje uvezene robe je svakako mnogo više stajalo, nego sam džumruk. To je bilo pojmljivo ako se zna, da je dobar teretni-tovarni konj mogao prenositi najviše 100 kg /oko 70 oka/ robe najviše 80 km dnevno, Prenos karavanom iz Splita do Travnika preko Livna trajao je tri dana, a više od jednog dana od Travnika do Sarajeva. Ovi troškovi su znatno utjecali na cijene t.zv, kabaste robe kao što su bili pamuk i pamučna platna. Pamuk je za seosku nošnju bila glavna sirovinska roba, od koje su žene same sebi tkale bez na običnom primitivnom drvenom stanu. Pamuk za tkanje je bio običan iii upreden, a prodavao se je po težini na oko. Od takve tkanine, koja se kuvanjem prala i bojila, šila so je glavna seoska /ljetna i zimska/ odjeća. Na sličan načiin su seljaci sebi izradjivali i opanke od govedje kože, koju su sami izradjivali i rezali komade za potplatu. Pošto su neki seljaci izradjivali i gunjeve, kao i ćebad od obične ovčije vune, primitivni seljaci su kupovali fabričke tkanine i druge dijelove odjeće i obuće samo za svetkovine, za crkvu ili za ženidbu i udaju. Konkurencije medju trgovcina je bilo i onda, ali je siguran uspjeh u trgovini ovisio i od umješnosti i sposobnosti trgovca više, nego od obične "sreće", molitve i sedake /milostinje koju su davali/, kako su sujevjerni govorili. Pod takvim okolnostima su živili i zaradjivali svoj hljeb Jevreji malotrgovci u provinciji, pa i u Travniku. Samo su jedan ili dva trgovca bogatiji mogli kupovati robu jeftinije nego drugi, koji su robu uzimali na kredit od sarajevskih veletrgovaca.

Zanatlije su bez dvojbe mnogo teže zaradjiva¬li svoj nasušni hljeb. Dok su trgovci mogli tada sjediti u trgovini na šiltetu /jastuku/ od zore do mraka, zanatlija je često morao i noću da sa svijećom ili petrolejkom u zatvorenoj radnji ili u stanu, da posvršava poručene poslove na vrijeme. Zato se i pjevalo, da je u "terzije tanka igla - tanka i pogača", a "u obućara poderana cipela". Pa i pored toga, u prvim decenijama iza okupacije život je bio zabavniji i zadovoljniji, manje brižan nego kasnije kada su željeznice i fijakeri prevozili "gazde i fukaru". Vrijeme kao potrošno dobro je bilo jeftino, pa su esnafi i trgovci u čaršiji govorili, da je zarada ili ušteda bila "za sto godina sto groša", Bosanska kuća, koju su do okupacije gradili dundžeri, stajala jo najviše 100 dukata, tj. 1000 zlatnih kruna, pa se je i to često zajmovima /bankovnim kreditima/, ili prodajom svadbenog nakita, moglo ostvariti da se ne bi morala kirija plaćati.

Od početka XX stolj'eća život i rad stanovnika Travnika je ipak postajao živahniji. Promet je bio sve veći i zato, što j'e seljak mogao i svoje proizvode bolje da zamenjuje za industrijsku robu i za pomagala koja sve više postaju potrobna, kao i usluge modernog zanatstva, n.pr. za zaprežna kola, zemljoradnički alat, prvi strojevi i sl.

Sposobnost, promućurnost i osob.ito dovitljivost Jevreja trgovaca je dolazila sve više do izražaja. Isto ta'ko i obrtnicizanatli je, po uzoru iz prečanskih krajeva, sve su se više "modernizirali" i osposobl j'avali u svoj'im strukama stolari pokućstva, modni obućari, bravaritokari itd. a kasnije i finiji zanati, štamparije, draguljari i sl. Od travničkih Jevreja-zanatlija bili su još za vrijeme Austro-Ugarske na glasu: Isak ATIJAS /Jude/ kao fini mehaničar bravar, koji je izumio u onom vremenu /početkom XX stoljeća/ posebnu vrstu brave za čelične kase, koja se nije rnogla nikako otvoriti bez pravog ključa ili obijanjem. Pošto izumitelju nisu dali patent za izum koji je stručna komisija bila priznala, tražio je priliku i iselio je naprije u Beč, a kasnije u Ameriku, gdje je odlično radio i zaradjivao. Njegova porodica živi i sada u SAD. Drugi stručnjak je bio DUDO, Leon FINCI /Saloma/, modni obućar, koji je naučio zanat od jednog obućara Madjara, kod koga je bio šegrt kao i njegov mladji brat SUBOTA - Šabetaj Pinci. Kod tog Madjara je Dudo izučio zanat, pa je onda nekoliko godina radio samostalno u Travniku. Išlo mu je vrlo dobro, a kada se oženio, iselio je u Sarajevo, gdje je bio specijalista za žensku modnu obuću.

Prije prvog svjetskog rata bilo je u Travniku i drugih sposobnih majstora, zanatlija raznih struka. Prvi i jedini Jevrejin-kujundžija je bio Eliezer PAPO, otac Hajima brijača, koji je kasnije imao čuvenu delikatesnu radnju "PAPO" u Travniku. Sa ocem Eliezerom u malom dućančiću sa ćefenkom radio je i stariji njegov sin Isak, koji je od oca i naučio zanat. Izradjivali su razne nakite od srebra i zlata, najviše prstenje, narukvice, zv. belenzuke, džerdane, tepeluke tj. nakit na tjemenu glave udate žene i razne filigramske umjetne predmete. Stari Eliezer je bio pobožan i vršio je mnoge dužnosti i obrede u templu. Bio je i moel /obrezivao je jevrejsku mušku djecu/. Na Roš-ašana i Kipur je redovno pomagao hazanu i rabinu u molitvama, jer je imao jak glas. Osobito je to preimućstvo koristio na Simhat-tora, kada se je natjecao sa starim šamasom Isakom Maestrom sa defom /tamburin/ prigodnim pjesmama kao i plesom ispred povorke nosioca sefera /svitaka/, koja je obilazila teva dok se je obred izvršio. Pri toj dužnosti se je redovno mnogo zamarao i znojio, Njegov sin Isak je poslje očeve smrti slabije radio još nekoliko godina, jer je taj posao išao sve slabije, pa je prestao raditi kada su kćerke počele privredjivati. Jedna je bila krojačica, a druga službenica u srezu.

Limari

Porodice MAESTRO i ALTARAC su bile takodjer veoma poznate još prije okupacije. Stari Isak Altarac krajem prošlog i početkom XX stoljeća je kao limar obavljao skoro sve veće limarske poslove na gradjevinama do januara 1942.g. kada je odveden od ustaša i ubijen u Jasenovcu. Ovaj osobito sposoban i smion radnik je opravljao minarete velikih džamija bez ikakvih skela. Penjao se pomoću užeta na vrhove tornjeva džamije ili crkve. Inače je kao gradjevinski limar najviše izradjivao i postavljao oluke i simsove na novogradnjama, ili je opravljao iste. Njegov sin Avram, takodjer limar, stradao je u poslu padom sa krova templa. Povrijedio je kičmu i podlegao je komplikacijama koje su nastale, jer je bio oduzet donji dio tijela.

Drugi limar Šua Altarac je izradjivao kvalitetne peći i šporete t.zv. sanduklije od crnog pleha. U radnji je pravio oluke, dimnjake, razno posudje od pocinkanog lima, džezve, pržune za kafu, kante i dr. Bio je vrlo pošten i savjestan radnik-zanatlija. I on je stradao u ustaškom logoru Jasenovac, a sin jedinac BERTO je poginuo kao partizan u borbi sa Nijemcima i ustašama u Dalmaciji poslije kapitulacije faš. Italije.

Sinovi dugogodišnjeg šamasa /podvornika/ Isaka MAESTRA Moše i Josef su bili kao i otac limari, najprije u Travniku, onda su kao takvi i vodoinstalatori odselili u Sarajevo. Jedan unuk starog šamasa - Leon Maestro - je bio u Jasenovcu, odakle se je spasio sa zadnjom grupom zatočenika, koja je goloruka napala ustaše pred likvidacijom logora na 22. aprila 1945. i ranjen je pobjegao u šumu. Pisao je i on svoja sjećanja o Jasenovcu.

Obućari

U Travniku je i prije okupacije bilo raznih obućara i t.zv. kundurdžija. Jedan od specijalista za muslimansku gradsku obuću je bio svima poznat pod imenom JAKIĆU Atijas, korji je radio do velikog požara 1905.g. kada mu je dućan izgorio. Braća GAON — Avram i Isak su bili najpoznatiji cipelari Donje čaršije od početka XX stoljeća kao majstori stručnjaci za izradu jakih cipela za radnike i seljake. Najstariji Avramov sin SALOMON je bio takodjer obućar kao i otac, a kasni,je jc bio šamas templa. Stradao je i on u Jasenovcu.

Ovim takodjer starim zanatom se je bavila pretežno porodica ATIJAS. David /Judo/ Atijas i njegovi sinovi Jako i Mošo su bili terzije, tj. krojači za bosansku nošnju pretezno seosku. Terzije su čili najviše rukom sjedeći na drvenom podu prekrivenom ponjavom ili starim ćilimom. Kasnije su i oni morali da šiju Singerovom mašinom. Poslije rata su većinom prekrajali vojne mondure i šinjele za seoske kapute i kabanice jer je roba starih šinjela bila topla. Nažalost, stari otac David, veoma pošten i pobožan, kao i sin Jako su odvedeni i ubijeni u Jasenovcu kao i ostala porodica. Drugi sin Mošo je odveden u njemačko zarobljeništvo kao vojnik, odakle se nije vratio. Prije i poslije okupacije Bosne je navodno bilo još nekoliko krojača, koji su pomrli, a nekoliko mladjih naučnika i kalfi su iselili u veća mjesta, jedan čak u Pariz /Mosko SALOM/.

Pojedinaca zanatlija i drugih struka pe bilo bravara i stolara, jedan Gaon je izučio i opančarski zanat; brijača i frizerki je bilo nekoliko, ali nijedan nije trajno ostao pri zanatu. Većinom su kao pisnieni i promućurniji gradjani već u mladosti nalazili unosnije poslove. Krojačice i frizerke su se poudavale, malo koja se je trajno bavila zanatom. O trgovcima, kojih je bilo više nego zanatlija u svim epohama, biće kasnije govora u odjelku "POPULACIJA". Početkom ovoga stoljeća je bilo u Travniku najviše 45 boljestojećih trgovaca. Bvi su ostali bili većinom srednjeg imovnog stanja i sposobnosti da bi mogli proširiti svoje trgovine, odnosno da ne bi morali nabavijati robu od veletrgovaca iz Sarajeva. Mnogi mladgi trgovci su kušali da otvore veću trgovinu, ali vecinom nisu uspjeli ne samo zbog toga, što nisu bili sposobni trgovci kao što su bili sposobni trgovački pomoćnici, nego zbog nedostatka obrtnog kapitala, da bi mogli davati robu i na veresiju /kredit/. Samo nekim je ipak to pošlo za rukom, pa su zaradili nešto više od "sto groša za sto godina". Općenito su mladji trgovci teško izlazili na kraj vjerojatno i zbog drugib neprilika tj. društveno-političkih, zbog jake konkurencije industrije, zadrugarstva i sl. Prvi svjetski rat je ipak donio znatne promjene ne samo trgovcima, koji su morali ići u vojsku /u ratu/, nego i onim koji za vrijeme rata nisu mogli dobavljati robu osobito za ishranu. Trgovci špeceraja i kolonijalne robe su vrlo slabo radili za vrijeme rata, a tekstilci su većinom prodavali šta su još imali u radnji, ili što su eventualno mogli nabaviti od veletrgovaca.

Socijalna struktura

Prema tome, socijalna struktura travničkih Jevreja je ostala od njihovog dolaska do skoro prvog svjetskog rata nepromijenjena. Ipak su trgovci i zanatlije izdržavali po nekoliko službenika u vjeroispovjednoj ouštini. Od okupacije su počeli da dolaze u Travnik i Aškenazi, većinom kao gostioničari, a manje je bilo trgovaca i drugih slobodnih profesija. Najveci broj Aškenaza u Travniku bili su do 1918.g. viši službenici-činovnici sa fakultetskom spremom: ljekari, pravnici, inžinjeri, geometri, šumari i drugi.

Imovno stanje starosjedilaca-Sefarada je bilo općenito srednje, tj. takvo da je rijetko koji mogao "luksuznije“ da živi. Osim nekoliko bogatijih trgovaca, svaki je bio zadovoljan, pa i sretan, ako je mogao sagraditi ili kupiti kuću za stan i eventualno trgovinu. Zanatlije su se zadovoljavali i sa manjom bosanskom kućicom, a činovnici su skoro svi stanovali "pod kirijom" koja je obično iznašala 1/4 do 1/3 ličnog dohotka /plate/. Prirodno, činovnici Aškenazi nisu ni nastojali u provinciji da grade stanove zbog čestih premještaja, a nisu se ni osjećali autohtonim gradjanima. No ipak, ovi doseljeni Jevreji mnogo su doprinijeli za opštu emancipaciju i kulturu ne samo Sefarada, nego i nejevrejskog stanovništva.

Vidne promjene su nastale poslije prvog svjet skog rata. Onda je školovanjem djece i zapošljavanjem omladine bilo omogućeno zbrinjavanje porodice, koja je slabo privredjivala. Ne samo muška djeca, nego i djevojčice po završetku srednje škole /sadašnje osmoljetke!/, morale su tražiti zaposlenje u raznim ustanovama kao pisarice i srednjestručno osoblje, ili u ženskim zanatima, najviše kao krojačice, frizerke ili trgovačke pomoćnice.

 
< Prev   Next >
powered_by.png, 1 kB

Guestbook - Last Post

Adnan
I samo da zahvalim na informacijama sa vase stranice i meni je trebalo za seminarski.
mod_vvisit_counterToday59
mod_vvisit_counterYesterday392
mod_vvisit_counterThis week59
mod_vvisit_counterThis month12292
mod_vvisit_counterAll2150586

Newsletter

Ako želite primati novosti sa našeg web-a prijavite se na Newsletter






Follow benevolencija on Twitter

© 2017 Jewish Community of Bosnia and Herzegovina