Jevrejsko pitanje ili o identitetu Print E-mail

"Da - rekoh - sad znam ko su Jevreji. Oni govore stranim jezikom, idu iz zemlje u zemlju i kradu djecu. Isto su što i oni ciganski lopovi..." Otac se zacrveni. Majka, katolkinja, pogleda me bolećivo, zbunjeno se osmjehujući: "Tvoja tata je Jevrejin". U meni se stisnu golem broj nerazumljivih pitanja. Imao sam dvanaest godina.

"Jedan strah je uporno opsjedao Jevreje ranih dijaspora i helenističkog doba - strah da njihovo dijete ne uzraste u am-haaretz-a - u prostaka, nepoznavaoca Tore ili, još gore, u apikoros-a - ciničnog nevjernika koji se odriče jevrejske vjere zarad racionalističke spekulacije o smislu egzistencije. U oba slučaja je prijetila opasnost, ne samo da takvom pojedincu ostanu nepoznate zapovijesti i rituali nego da, u stvari, izgubi osjećaj za vlastitu prošlost. Klasično pitanje o identitetu "ko si ti?" am-haaretz ne, razumije, a apikoros - umjesto tradicionalnog odgovora "sin sam oca svojega" (Isaac ben Abraham) - kaže "ja sam ja" što, naravno, znači: "sam sam, iz sebe samog proizilazim, izborom i djelom sebe tvorim" - kaže američki sociolog Daniel Bell {The Winding Passage, New York 1980, str. 314.). I u jednom i u drugom slučaju riječ je o onima koji prenebregavaju svoj vlastiti identitet. Glupaku je u tome uporište neznanja, pametnom saznanje. Može li, međutim, i jedan i drugi, ma i protiv svoje volje, izbjeći svojoj "jevrejskoj sudbini"? U potpunosti se prilagoditi svojoj novoj situaciji, a da ne iskusi mnoge neugodnosti, da ne doživi poniženja i osjeti more? Može li, uostalom, iko u potpunosti pristati na adaptaciju ili tvrdoglavo istrajavati na svojoj "nacionalnoj posebnosti", a da na sebe ne preuzme mučne posljedice isključivosti? Ilije , ipak, moguće prilagođavanje u kome se ne gubi vlastita osobenost? Ni za jednog Jevreja ovo nisu akademska pitanja. Ona su srasla s osnovnom mogućnošću njegovog održanja i problemom njegovog samoodređenja. Pitanje identiteta je i inače čvorno pitanje postojanja, osobenosti i razlike svakog pojedinca. Jevreji o tome imaju mnoga dramatična iskustva.

Jevrej je drugačiji. Riječ je prevashodno o razlici koja proizlazi iz njihovog socijalnog statusa, razlici koja vrhuni u metaforama o njihovoj "izabranosti" i "prokletstvu". Ove dvije odredbe se međusobno uslovljavaju, dopunjuju, prožimaju... Bez obzira da li se iz prokletstva izvodi izabranost ili iz izabranosti prokletstvo, u oba slučaja se potvrđuje jevrejska izdvojenost, kojom se podjednako dokazuju njihove mane i prednosti. Opšte i posebno se izjednačavaju. Svaki pojedini Jevrej se poistovjećuje, svojom ili tuđom voljom, sa cjelokupnom jevrejskom populacijom (u tom smislu je simptomatično propitivanje za stavove Jevreja - asimilanata spram države Izrael), svaki pojedini biva karaktertiziran na osnovu opštih predrasuda i svaki vremenom u sebi ponese sudbu cijelog naroda. Taj osjećaj odgovornosti za cjelinu, uveliko podstican od mnoge crkve i države, ima duboke istorijske korijene. Od Jevreja se zaziralo jer su smatrani za nerazumljive došljake koji se tvrdoglavo drže svojih čudnih običaja: strahovalo od njihove brojnosti: pribojavalo od višestruke društvene prodornosti: optuživalo za bogoubistvo do te mjere da se za ovu "nacionalnu doferencijaciju" svaki Jevrej ponaosob počeo osječato odgovornim. Jean Delumeau konstatuje da su protiv ovog stranca ukorjenjenog u vjeri, ovog reprezententa slike "drugog" podignute dvije velike optužbe: za zelenaštvo od strane sirotinje i trgovaca, i za bogoubistvo, od strane crkvenih krugova - čime je "ekonomskom antijudaizmu data izvjesna teorijska opravdanost"(La Peur en Occident, Fayard, Paris 1978). Hannah Arend, pak, iznosi uslovno prihvatljivu tezu prema kojoj su Jevreji "zbog njihovih prisnih veza s izvorima državne vlasti... po pravilima bili identifikovani s moći, a zbog njihove odvojenosti od društva i usresređenosti na zatvoreni porodični krug, vazda sumnjičeni da djeluju na uništenju svih socijalnih struktura"( The Origins of Totalitarianism, New York and London 1973). Vlast koja Jevreje drži "pod posebnom zaštitom", ujedno ih lišava "određenih prava i mogućnosti... da bi se omogućila njihova asimilacija", što napokon porađa opštu mržnju spram jevrejskog "bogatstva lišenog moći", mržnju koja "leži u racionalnom instiktu da moć ima određenu funkciju i neku opštu primjenljivost": bogatstvo bez vidljive funkcije ne treba "tolerisati" (op. cit., str. 5. i d.). I J.Delumeau i H. Arendt posežu pri tumačenju jevrejskog fenomena za argumentacijom koja nalazi uporište u socijalnom statusu Jevreja. Ali, svi Jevreji nisu ni bogati, ni slavni, ni uticajni, ni religiozni. Svi nisu, uslovno govoreći, "izabrani" (Bože, zašto jednom ne izabereš neki drugi narod? - rekao bi Woody Allen). "Ja sam ubjeđen - piše Goebels u svom Dnevniku (1942 - 1943) - da u dubini duše demokratska društva nisu nezadovoljna što će mo ih osloboditi od "Jevrejskog smeća" (Judischen Riff - Raff)". Goebels je za takvo svoje ubjeđenje mogao sa lakoćom naći sijaset dokaza. U temeljnim odrednicama sve kulture nije demokratičnost, nego želja za dominacijom. Izvednice takvog stava ogledaju se u težnjama ka potiranju svake razlike, opštoj nivelaciji i neprijateljstvu prema drugačijem. Zastupnici "zdravog društva" upozoravaju na opasnosti od "uvezene epidemije" i "unutarnjih infekcija", a svoju odlučnost u spašavanju zajednice od svakojakih napasti i nedaća najlakše dokazuje osvrčići se na nezaštićenu manjinu. Totalitarni .režim, uostalom, rado prečutkuje čak i samo postojanje Jevreja, osim ako mu nisu potrebni kao "dežurni krivci" ili dekorativni dokaz o vlastitoj demokratičnosti. A upravo u odnosu prema nezaštićenoj, obespeavljenoj manjini vidi se pravo lice vladajuće klase, a u odnosu prema kulturi te manjine odnos prema kulturi kao takvoj. I frustrirani pristaša ovakve vlasti nalazi olakšanje u kinjenju nemočne jevrejske avetinje: on može bezbrižno vrijeđati Jevreje kad god mu se prohtije, pod uslovom da pri tom oslobađajućem izljevu srđbe ne povrijedi uzgred i neku od vladajućih regula ili etabliranih vrijednosti. I mnogi drugi, mahom nesvjesno, pridonose navali antisemitizma, pristajući na mitologizaciju o jevrejskoj škrtosti, moći, uticaju, povezanosti... Predstave o sveprisutnosti jevrejskog lobija i zastrašujućoj efikasnosti Mosada u izvjesnoj mjeri predstavljaju blage parafraze ideja iz čuvenog falsifikata što ga nazvaše Protokol sionskih mudraca. Čak i poneki intelektualci tumače što šta u djelima svojih jevrejskih kolega potežući argumentaciju iz predstave o determiniranosti porijeklom. U takvoj vizuri Marx ispada tipični pokršteni Jevrejin - antisemista, Freud je od onih koji osporavaju temelj Jevrejima omrznute hriščanske kulture, Derrida se zalaže za dekonstrukciju jer hoće da razori tradiciju kojoj ne pripada... I sve tome slične bedastoće. Načelni antisemitski stav uglavnom nalazi uporište u sprezi ličnog iskustva i nasljeđenih predubjeđenja.

Koliko puta sam čuo: "Ti si mi drug, iako mi se Jevreji baš i ne dopadaju...": "Ne trpim Jevreje, pa ni onog, premda ga ne poznajem...": "Poznavao sam jednog Jevrejina, znam ja kakvi su oni..." - i još mnogo srodnih izjava, punih pogrešnih premisa. (Sada i sam griješim: takve nikakve premise i ne intresuju. Njihov antisemitizam i nije stvar nekakvih "premisa", kao što ni sav taj fenomen nije do kraja moguće objasniti racionalnim kategorijama). Od ovoga mnogo ne odudaraju ni ona stanovišta koja se obrazlažu hegelijanskom idejom prema kojoj je jevrejska tragedija, tragedija "pogrešnog koraka" (što je tačno samo iz perspektive teologizirane filozofije), ni ona koja pod plastom lažnog prvdoljublja neštedimice podvrgavaju osudama svaki politički i ini gest države Izrael da bi iza "principijelnih razloga" pustili na volju svom prikrivenom antisemitizmu. Bez obzira da li antisemitizam crpi iz grabeži, primitivizma, gluposti, predrasuda, sadističkog oslobađanja od vlastite frustracije, mržnje ili nerazumjevanja drugačijeg - u njegovoj osnovi uvijek počiva jedna dublja ljudska rogobatnost. Ona je prirodna onoliko koliko je prirodan antisemitizam.

Jevreji su narod Knjige. Jevreji su narod Zakona. Oni bez otpora prihvataju zakonodavstvo i običajnost zemlje u kojoj borave. Dugo su, doduše, neprikriveno isticali znamenja svoje tradicije, da bi - vremenom -prihvatili spoljni život svojih novih sunarodnjaka i očuvali unutarnju tajnu predanja. Kasnije i potonje stade izčezavati. Asimilanti se samo po imenu razlikuju od ljudi koji ih okružuju. Oni ne znaju jidiš, ne znaju ladino, o hebrejskom ni pomena. Oni drugi, pak, koji smatraju da čuvajući jezik čuvaju domovinu, oni koji su bliži ideji o "obećanoj zemlji" (a ona je uvijek i zauvijek "obećana", a nikada "zemlja") brane svoj integritet i u jeziku neprobojnim za njima tuđu zemlju, pred ljudima od kojih se preza. A što je opasnost po očuvanje identiteta veća, to su mehanizmi njegove odbrane složeniji zapreteniji. Ako ona pređe svaku granicu tolerancije i probije opnu legitimne zaštite (a grdna je sramota "da se neprestano živi pod zaštitom" -veli Kafka), onda je jedini izlaz potpuno povlačenje i bijeg. Ili poniženja i smrt. "Nije li razumno samo po sebi da čovjek ode odande gdje ga mrze (za to uopšte nije potreban cionizam ni narodni osjećaj)? Junaštvo koje se sastoji u tome da se ipak ostane, junaštvo je žohara, koji se ni u kupatilu ne mogu potamaniti" - piše Kafka Mileni (Pisma Mileni, str. 170.). Ne pomaže tu ni uobičajena jevrejska ljubaznost, ni prihvatanje tuđih navika, ni bilo koja vrsta mimikrije. Ne tješi ni radost zbog proste činjenice da si živ, što zna nadasve cijeniti onaj čiji su se nebrojno puta suočavali sa uništenjem. Ne olakšava položaj ni dugo sticana navika na strah (Jedno od mogućih objašnjenja izraelske srčanosti sred neprijateljski raspoloženog okruženja možda leži i u činjenici da su se Jevreji odavno navikli na prijetnje, ali da sada imaju adekvatna sredstva, da na njih odgovore). Jedino što u takvim časovima čovjek pomisli jeste: otići. Ideja kosmopolitizma abdicira. Sentencu "ubi bene, ibi patria" promovisali su Rimljani, koji su blagodeti svojih novih domovina sticali oružjem. "Oni koji prelaze" sve češće pomišljaju da je njihova evropska skitija završena i da se ponovo moraju okrenuti utopijskom koje je nekoć bilo stvarno, utopiji koja se već desila. Takav stav često raspiruju i gorljive pristalice cionizma, koji u svemu razaznaju znake nadolazećeg užasa, ali i mnogi pojedinačni Jevrejin koji se mora upitati: "Imam li pravo dozvoliti da se tragično iskustvo još jedanput ponovi?". Zar, uostalom, mnogobrojne pjesme o Jevrejima nisu i prečesto pjesme o mrtvima?

Holokost je uzidan u jevrejsko sjećanje. Oni koji su ga doživjeli vele da bi "pokazati šta se zaista događalo bilo neizdrživo". To svirepo "definitivno rješenje jevrejskog pitanja" je bilo dugo pripremano: hrišćanski misionari su zaista govorili "Nemate pravo da živite među nama kao Jevreji; svjetovne vođe koje su došle poslije njih proklamovale su "Nemate pravo da živite među nama" (R. Hilberg). Svjedoci smo učestalih pokušaja da se ova bolna činjenica izmjesti iz kolektivnog pamćenja. Ne znam da li je pri tome sramotnije potiskivanje, koje izaziva frustriranost i u zločincu i u žrtvi, ili minimiziranje broja žrtava, čime se u osnovi želi nevjesto umanjiti krivica krvnika. A isuviše je ako je samo i jedan nevin stradao... Ili je još ponajgora ona "nova istoriografija" koja traži opravdanje zločina u krivici žrtve> što se simplificirano ponavlja u učestalom ukazivanju na brutalnosti izraelske armije, uz oslobađajući lajt-motiv: "Ni Jevreji nisu bolji od nacista". Nemam namjeru pravdati ničiju i nikakvu brutalnost, ali moram reći da se ne mogu izjednačavati civilne žrtve pogroma i njihovi naoružani potomci, i da se svijet jednom već mora odvići svoje navike da razumije Jevreje samo kada su žrtve. Objašnjavanje holokosta, ukoliko je za taj užas dopustivo tražiti ikakvo opravdanje, i njegovo razumjevanje kojim se katkada i ne htijući nastoje ublažiti strahote, ne samo da je u etičkom smislu nedopustivo, već je i moguća priprema za novi "zločin protiv čovječanstva". Repertoaru diskvalifikujućih iskaza svakako treba pridodati i onaj prema kome svaki jevrejski iskaz o progonu valja uzeti kao "emocionalno obojen" (a šta bi drugo i bio?), čime se ma i nesvjesno tvrdi da Jevreji o genocidu govore "bez argumentacije" koja mora počivati na ratilu. Zanimljivo je da do većine ne dopire čak ni svijest o "literarnosti" jevrejskog fenomena, o metaforičnosti jevrejskog udesa, koja očas može postati i klet nekog drugog čovjeka ili naroda. Htjeli mi ili ne, svi djelimo jevrejsku sudbinu - veli Ana Ahmatova. Da nije u pitanju samo sudbina intelektualaca, jasno potvrđuje i život naših "ekonomskih emigranata": u tuđini ih obuzima osjećaj stranstvovanja, okupljaju se u grupe u kojima potiru međusobne razlike, često nastoje da žive zajedno ili u blizini jedni drugih, govore nerazumljivim jezikom stranaca, brzo shvate važnost novca kao osnovnog dokaza vlastite egzistencije i nuždu njegovog racionalnog korištenja, iskuse mnoge nepravde, prožive sukobe i dozive razlike sa kulturom i poretkom u kome su se i protiv svoje volje našli, osjete šta znači biti izložen i obespravljen, stanu gajiti nepovjerenje prema okruženju ...

Takva dramatučna proživljavanja mogu razbuditi svijest o potencijalnoj ugroženosti svake manjine i nevolji stransvovanja, ali ni ona -iz mnogih razloga - ne umanjuju mogućnost da uspomena na holokost i zaziranje od vaskrsnuća nacizma postanu ponajviše "jevrejski problemi". A sutra se to može i drugom desiti. Samo naivni i zli misle da ih se udes "bližnjih" ne tiče.

Oproban način da se čovjek negdje udomi jeste njegova asimilacija. I Marx je blizak ovakvoj ideji. U svom čuvenom spisu o jevrejskom pitanju on se zalaže za "emancipaciju Jevreja od jevrejstva", čime u osnovi ponavlja ideje o emancipaciji iz doba Francuske revolucije i povlađuje političkom trendu svoga vremena parafrazirajući pruski Ukaz o emancipaciji iz 1812. Otpor emancipaciji je bio i ostao višestruk. Pružala ga je i jevrejska ortodoksija, i svjetovne i crkvene vlasti, i javno mjenje. Asimilante su prezirali i antisemiti i cionisti. Prvi su upozoravali na njihovu "dvostruku odanost" (novom pripadništvu i starom porijeklu), drugi opominjali da iskustvo španskih conversosa potvrđuje mogućnost adaptacije. Oni koji su se odlučivali za potpunu asimilaciju nisu se klonili ni radikalnih gestova u prikrivanju i drastičnom samoporicanju svojih korjenova. Nije jedan Toquemada. Ali, i takve je znalo stići progonstvo i svakojaka okrutnost.

Tragalo se i za drugčijim rješenjima. Jedno od njih se ogledalo u pokušaju da se izbjegne svako nepotrebno isticanje, a da se u slučaju kakvih klasnih, ideoloških ili nacionalnih sukoba sačuva neutralnost i neopredjeljenost, što Jevreja ipak nije učinilo ni manje izloženim, ni manje ranjivim. Neki su, opet, posezali za anacionalnošću, čime se bar djelom može objasniti zamašno učešće Jevreja u "internacionalnom komunističkom pokretu". S ovim stoji u vezi i već spomenuta marksistička ideja, prema kojoj sve dok isuviše brinem o svom "porijeklu" ne mogu biti u potpunosti čovjek. Oni, pak, koji su se nadali svom potpunom udomljenju u "društvu jednakih građana" imali su priliku da iskuse ispraznost deklarativne demokratičnosti, što je naročiti dolazilo do izražaja u tzv. "nacionalnim demokratijama", u kojima svaki pripadnik manjine mora biti "dva puta bolji" da bi uopšte bio "ravnopravan". I u ovom slučaju su intelektualci bili prvi koji su ponudili moguću odgonetku proturječnih pitanja o egzistencijalnoj situaciji i jevrejskom identitetu. Doduše, D. Bell upućuje načelnu primjedbu, prema kojoj je za jevrejske intelektualce "najveća opasnost sjećanje u njegovom potiskivanju, (a da je) prošlosti dopušteno da se vrati samo u obliku samomržnje, stida zbog roditelja, karikiranja jevrejskih osobina, najčešće jevrejske spretnosti, pretjerane ambicioznosti, polaganje prava na superiornost samom činjenicom da si Jevrejin, i svih drugih oblika agresije uzrokovanih odbijanjem da se prihvati napetost koja slijedi iz manjinskog položaja i potrebe da se usklade ustrajni zahtjevi prošlosti s potrebom sadašnjosti" (op. cit, str. 317.). I pored toga, (ili baš zato) intelektualci su odavno razabrali da Jevrejima nije potrebna izdvojenost, već ravnopravnost. Jevrejina ne treba ni obogotvoravati, ni satanizirati, već ga prihvatiti kao "normalnog čovjeka". A u tome nije djelotvorna ni ideja o "izvoru", ni o "emancipaciji", nego samo razumjevanje s drugim, samo komunikacija s različitim.

U takvim nastojanjima postaje indikativna i ona razlika što postoji između jevrejskog filozofa i filozofa jevrejskog porijekla, jer se i tu očituje razlika između onih koji tragaju za svojim nacionalno-religijskim porijeklom i asimilanata koji svoj identitet dokazuju posredstvom samosvojnosti i vlastite samosvjesti. Prvi negira značaj lične autonomije, pošto ona nije u skladu sa minornim značajem pojedinca u judaističkoj tradiciji; drugi ukazuje da rješenjem problema identiteta čovjek ne rješava pitanje svoje legitimacije samo spram spoljnjeg svijeta, nego unutarnji poredak stvari, nalazeći mjeru svog duhovnog života. Prvi vjeruje da je Jevrejin jer je izabran da pripada jevrejskoj sudbini; drugi zna da to može biti a da ne bude vjernik, da to može ostati a da mu se pogled ne prikuje za Sion. I pred jednim i pred drugim, međutim, stoji istovjetan zadatak, onaj isti koji su postavljali svojim nekadašnjim domaćinima: razumjeti druge i shvatiti različito. Taj zadatak im se naročito u moralnom smislu imperativno postavlja ondje gdje su sami premoćni i čak zakonodavci. Inače će međusobno poricanje biti nastavljeno do kraja svijeta ...

Počeh ovaj zapis jednim ličnim iskazom, pa zašto da ga tako i ne završim. Odavno u sebi ponesoh biljeg drugačijeg, bez krivice, bez zasluge. Naskoro me poče progoniti nedokaziva "odgovornost za opšte" i strah od moguće izolacije. U toj djetinjoj preplašenosti postadoh spreman povjerovati u tajnovitu moć Jevreja, ne toliko da bih preplašio druge, koliko u nadi da neki nepoznati zastupnik postoji, da mu pripadam i da će se on, ako mi zatreba, odnekud odazvati. Od osjećaja manje vrijednosti čovjeka koji trpi od neke njemu nerazumljive, nepostojeće krivice nije daleko do osjećaja gorkog ponosa i prkosne nadmenosti, kojom se štiti vlastita osjetljivost i prepadnutost, pa se kao bedem stanu redati imena Solomona, Spinoze, Einsteina ..., pa se jetko udari odapinjati "... eto, i vaš Isus, i Petar i Pavle ...", a sve ne bili se dokazalo pravo na vlastito postojanje. A opet, ja uistinu znam samo jezik svoje majke, osjećam se kod kuće samo u gradu u kome sam rođen, volim kuhinju i običaje svog kraja, ljude s kojima sam odrastao. Drugi me ipak ne prestaju podsjećati ko sam. Odgajan sam kao Jugosloven, a to neću biti izumili se kakva nova "kolektivna krivica". Od toga me ništa ne bi moglo izbaviti ni zaštititi.

Moje su odveli u po bijela dana.

Nije me strah. Nemam i nisam imao za to razloga. Samo me katkada prođe strepnja pomislivši kako su one kojima pripadam proveli kroz nijeme gradske ulice. Ni na jedna se vrata nije moglo pokucati, svi prozori su bili zatvoreni. Djed je odsutnim ukućanima ostavio poruku: "Odveli su nas u logor. Dođite za nama". Moj djed je bio čovjek vjere i zakona, čovjek čestitosti i pravednosti. Bio je rabin. Da li ga još vode kroz tamu? Patnja ostaje i kad žrtva iščezne. Ne prestaje da tišti kroz sjećanje na ono što bi se i nama moglo desiti.

A sjećanje je osnova na kojoj se gradi identitet u kome se sažimaju sve dimenzije vremena. Čak i onog koje nam se nije desilo. Možda baš zato ponekad osjećam nostalgiju za krajevima koje nikada nisam vidio.
 
Predrag FINCI
JEWISH QUESTION OR ABOUT IDENTITY

The paper deals with wondering of Jews about their fate. Whether to acept an adaptation or stubbornly persevere in their own national particularism? It is not an academical question for any Jew. A Jew must have in mind the difference which reaches its top in the metaphors about the Jewish "designation" and "damnation". In an imbued essay, which is a subtle analysis of the Jewish fate and the Jew as an individual, the author writes about the Jewish phenomenon "which can in an instant become a damnation for another man or a whole nation" because, as Ana Ahmatova says, "whether we want it or not, we all share the Jewish fate".


Prof. Dr. Predrag Finci
JEVREJSKO PITANJE ILI O IDENTITETU
(JEWISH QUESTION OR ABOUT IDENTITY)
Sefarad 92 str. 221-231

 
< Prev   Next >
powered_by.png, 1 kB

Guestbook - Last Post

Adnan
I samo da zahvalim na informacijama sa vase stranice i meni je trebalo za seminarski.
mod_vvisit_counterToday312
mod_vvisit_counterYesterday751
mod_vvisit_counterThis week1860
mod_vvisit_counterThis month17349
mod_vvisit_counterAll2216381

Newsletter

Ako želite primati novosti sa našeg web-a prijavite se na Newsletter






Follow benevolencija on Twitter

© 2017 Jewish Community of Bosnia and Herzegovina