Kao jedini regulator osobnog, društvenog, materijalnog i duhovnog života u zemljama koje su Osmanlije osvojile važio je islam. U uslovima koje je ta vjera nametala razvijao se i duhovni život ne samo onih koji su ga prihvatili, nego i svih ostalih turskih podanika. O tome kakvi su ti uslovi bili za onaj dio bosanskog naroda koji nije prešao na islam saznajemo djelimično iz Kanun - i - raja (Zbirke zakona za raju). Ovaj kanun u sebi sadrži niz propisa koje je drugi kalif Ornar al Katab propisao za hrišćane i Jevreje u osvojenom Damasku 635. g., i koji su, mada u donekle izmijenjenom obliku, bili na snazi i u drugim pokrajinama Osmanskog Carstva.

Neke od tački ove Zbirke propisa (24 tačke kanuna) glase:

1.   Hrišćani i Jevreji ne smiju u pokorenim zemljama podizati manastire, crkve i      isposnice.
2.    Oni ne smiju popravljati svoje crkve.
11. U pogledu odjeće i obuće ne smiju se nositi kao muslimani.

Međutim, ne podliježe nikakvoj sumnji da u praksi nije svaki od ovih propisa tačno i doslovno primjenjivan, kao stoje sasvim izvjesno i to da su hrišćani i Jevreji umjeli bilo podmićivanjem bilo lukavstvom da zaobiđu ili izigraju mnoge odredbe ovog kanuna. Pored toga, ni Osmanlijama nije bilo mnogo stalo da se raja pridržava nekih sitnijih i manje značajnih propisa.

Godine 1794. Jevreji su u Sarajevu izdejstvovali carskim fermanom dozvolu da mogu ponovo podići svoju sinagogu, koja je kratko vrijeme prije toga izgorijela. To je urađeno pod uobičajenim uslovima, isto kao i kod ostalih inovjeraca prilikom ponovnog podizanja takvih zgrada, ne dopuštajući se povećanje i proširenje istih ni za pedalj.

A za carskim fermanom slijedile su uobičajene formalnosti: vezirova dozvola, kadijina dozvola, dvije različite komisije i sve ovo trajalo je više od dvije godine i stajalo je mnogo novca.

Godine 1794. Hasamudin - paša izdao je poseban propis kojim je za bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjeće. Iz računa jevrejske vjerske zajednice u Sarajevu iz onog vremena zvanih "pinakez", da se vidjeti da su i oni bili potčinjeni ovim propisima i da su kao i hrišćani pokazivali sklonost da se oblače kao i vladajuća klasa, zbog čega su im bile nametnute kazne koje su se po pravilu pretvarale u globu ili mito.

Osmanlijske zabrane su vrijedile i za obuću. Jevrejske žene su se nosile veoma slično muslimanskim, samo što je njima bilo zabranjeno da nose žute i crvene čizme. Nemuslimani su morali, i muškarci i žene, nositi crnu obuću. Čini se da su jevrejske žene ovu naredbu stalno kršile, i njihova sklonost za obuću u boji postalaje stalno i redovno opterećivanje za jevrejsku opštinu, jer pinakezi iz XIX stoljeća bilježe gotovo svake godine po nekoliko puta: "Starješini straže za nošenje žutih čizama... 2 groša", itd. "Muteselimu, da nepazi na obuću žena ... 3 groša", itd.