Pričanja o sudbini sarajevske Hagade Print E-mail

Kada sam prvi put pročitao uvod posljeratnog reprint izdanja Sarajevske Haggade iz pera svjetski poznatog hebreiste Cecila Rotha, zapala mi je za oko njegova formulacija kako je za vrijeme drugog svjetskog rata, Haggada spašena zahvaljujući "sjajnoj improvizaciji" (splendid inprovisation) tadašnjeg direktora Zemaljskog muzeja u Sarajevu, gdje se Hagadda čuvala. '

Zainteresirala me je ta formulacija, pa sam kao mlad stručnjak Muzeja počeo da se među preživjelim starijim kolegama raspitujem kako je spašena Sarajevska Haggada. Rezultat tih nastojanja je predstavljen u ovom kratkom referatu, koji je posvećen usmenim pričanjima starije generacije službenika Zemaljskog muzeja o spašavanju Haggade za vrijeme drugog svjetskog rata.

Od 1894. godine u Biblioteci Zemaljskog muzeja nalazi se medu rukopisima jedan dragocjeni primjerak - Sarajevska Haggada. Ovaj jevrejski manuskript, remek djelo španske iluminatorske umjetnosti zrelog XIV vijeka, donesen je u Bosnu u XVI stoljeću. O ovom bogato ukrašenom rukopisu je

širom svijeta objavljena brojna literatura, koju u ovoj priči neću spominjati, ali ću napomenuti da on u sarajevskom Zemaljskom muzeju predstavlja jednu od najvažnijih akvizicija, za koju je zainteresovana kulturna i naučna javnost čitavog svijeta. "Haggada nije bila knjiga za sinagogalnu upotrebu, već isključivo za ukras uglednog i bogatog doma i njegovog Vlasnika".2

Pred kapitulaciju kraljevine Jugoslavije u proljeće 1941. godine jevrejska zajednica u Sarajevu je brojala oko 10.500 lica, dok je u čitavoj Bosni taj broj bio oko 14.000. Vlasti kvislinške, tzv. ustaške Nezavisne Države Hrvatske, koje su njemačke okupacione trupe dovele na vlast, počele su da prema nacističkom primjeru "radikalno rješavaju jevrejsko pitanje" u ovom dijelu Balkanskog poluostrva.

Započelo se antisemitskom propagandom preko lokalne ustaške štampe, povredama integriteta ličnosti i drugim zlostavljanjima, kao i pljačkom jevrejske imovine, do skrnavljenja hramova i grobalja, prisilnog rada i progona svake vrste. Veliki jevrejski hram u Sarajevu bio je potpuno demoliran i uništen neposredno nakon ulaska njemačkih trupa u grad sredinom aprila 1941. godine. Razuzdana njemačka soldateska i ulični ološ uništili su monumentalnu građevinu, skupocjene sakralne predmete vanredne ljepote i velike vrijednosti, kao i bogatu biblioteku sa arhivom Jevrejske vjerske opštine.

Ujesen iste godine u Sarajevo je stigao neki univerzitetski profesor iz Lepiziga i u pratnji oficira Gestapoa posjetio prostorije Jevrejske opštine, odakle je odnio u cijelom kulturnom svijetu poznati stari ljetopis Pinakes.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu dočekao je prve okupacijke dane u brizi za svoje čuvene arheološke, etnografske i prirodnjačke zbirke, koje su u naučnom svijetu uživale veliki ugled. Kvisliška vlast je na položaj direktora Muzeja postavila novu ličnost, arheologa dr Jozu Petrovića (1892-1967), koji je iz Beograda, sa dužnosti kustosa Muzeja kneza Pavla, vratio u rodnu Bosnu, gdje je preuzeo upravu Muzeja i brigu oko čuvanja njegovih vrijednosti. Dr Petrović je bio Hrvat iz Travnika, omiljen u krugovima tadašnjeg sarajevskog društva, komunikativna i vedra dobričina, čovjek koji je neosporno bio svjestan opasnosti okupacionog vremena i ratnih prilika. Znatan dio svoje aktivnosti i domišljatosti on je posvetio brizi za Muzej, a posebno čuvanju rariteta i drugih dragocjenosti u njemu.

Pojedini šefovi ustaške i njemačke okupacione vlasti imali su u to vrijeme običaj da povremeno posjećuju Muzej, razgledaju njegove izložbe vodeći razgovore sa upravom Muzeja, tako da je, po završetku rata, među preživjelim stručnjacima zapamćena poneka situacija ili događaj u kome je dr Petrović igrao značajnu ulogu.

Pamtilo se, na primjer, njegovo ponašanje prema ustaškim sakupljačima "zimske pomoći", brige oko preuzimanja i smještanja opljačkanih ikona iz pravoslavnih crkava i manastira sa okupacijskog ratnog poprišta u istočnoj Bosni i zaštiti muzejskih stručnjaka srpske narodnosti koji su bili ugroženi. Poslije rata, u razgovorima su ponekad oživljavana i sjećanja na neobično spašavanje Haggade, koja su ubrzo prerasla u usmeno predanje starije generacije stručnjaka Zemaljskog muzeja, u kazivanje u koje bi se moglo, ali i ne bi moralo vjerovati.

Godine 1942. Muzeju je bila najavljena posjeta visokog njemačkog oficira generala Fortnera, koga je direktor Muzeja dr Petrović trebalo da dočeka i provede kroz izložbe Muzeja. U pratnji generala Fortnera bili su oficiri njegova štaba i grupa ustaških oficira. Fortner je s pažnjom slušao objašnjenja dr Petrovića, razgledao zbirke Muzeja, pri čemu se zadržao oko sat vremena. Na samom rastanku, izlazeći iz Muzeja, Fortner se iznenada obratio dr Petroviću: "Und jetz, bittte, ubergeben Sie mir die Haggadah!" (A sad, molim, predajte mi Haggadu!)

Budući da je odavno čekao i naslućivao takav zahtjev predstavnika vlasti, dr Petrović je, tobože iznenađeno, odgovorio:" Gospodine generale, to je nemoguće! Prije dva sata bio je u mom kabinetu jedan Vaš njemački kapetan i od mene strogo zatražio da mu predam Haggadu, što sam ja i učinio ! General se uzrujao i počeo da viče: Koji je to kapetan bio ? Ime ? Iz koje jedinice ? Sa kakvim i čijim ovlašćenjem ? "

Dr Petrović se na to, tobože zabrinut i iznenađen, branio kako je smatrao da je kapetana poslao lično Fortner, kako kapetana nije legitimisao, niti se kapetan predstavio. Obraćajući se svojoj pratnji genaral Fortner je nastavio da viče i protestuje zbog drskosti i ponašanja njemačke vojske i direktorove nepažnje. Negodujući naglas, Fortner je žurno napustio Muzej, čime je posjeta Muzeju bila završena. Naknadna istraga nije vođena...

U tom času, Haggada je bila u direktorovom kabinetu, u njegovoj tašni pokraj stola. Kada se stvar smirila, dr Petrović je pozvao dvoijcu -troijcu starijih kustosa, ispričao im šta mu se dogodilo i naglasio potrebu da se Haggada najhitnije skloni iz Muzeja na sigurno mjesto. Dogovorili su se da će dalju brigu za bezbjednost Haggade preuzeti kustos Derviš M. Korkut, turkolog koji je, nakon nekoliko dana, svojim kanalima, najvjerovatnije preko pouzdanih islamskih vjerskih službenika, čuvenu Haggadu otpremio u jedno planinsko selo nedaleko od Sarajeva, gdje je u kući seoskog hodže, ispod patosa, dočekala kraj rata.

Nakon rata Haggada je vraćena u Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u Sarajevu gdje se i sada nalazi.

U navedenim pričanjima pouzdano se zna da je komisijskim pregledom izvršenim 11. i 15 aprila 1945. godine utvrđeno sa su:"... reversi na sarajevsku Haggadu i Tvrtkovu povelju bili kod kustosa Korkuta, koji ih je sklonio na sigur^ mjesto izvan Muzeja, a isto tako i ključeve od biblioteke, Balkanskog instituta, kao i ključeve od podruma pod Direkcijom Muzeja, gdje su sklonjeni inventar biblioteke, zbirka inkunabula, te najvredniji predmeti iz biblioteke Balkanskog instituta i muzejskog arhiva." 3

Muzejska biblioteka je sačuvana u toku drugog svjetskog rata od uništavanja zahvaljujući direktoru Muzeja, dr Jozi Petroviću. Godine 1943. su "pohranjeni u trezor Zemaljske banke skupocjeni predmeti: Haggada, povelja kralja Tvrtka ... i drugo, a najviše zaslugom Derviša M. Korkuta, koji je najvrednije stvari ostavio kamuflirane medu desetine hiljada svezaka, dok je knjižni fond sakrio u podrum da ne bi okupatori mogli da proberu i odnesu najdragocjenije stvari."4

General koga kazivanje spominje bio je Johann Hans Fortner (Zweibrucken, Njemačka 1884 - Beograd 1947). Bio je aktivni oficir njemačke vojske od 1903. godine. Od 3. maja 1941. godine bio je komandant 718. divizije, od 18. februara 1942. godine dobio je ovlaštenje da mu se potčinjavaju svi dijelovi njemačkih i hrvatskih trupa u istočnoj Bosni, te pet bataljona ustaške Crne legije. Bosnu je napustio 14. marta 1943. godine, a penzionisan je 1944. godine.

Februara 1947. godine izveden je pred jugoslovenski vojni sud i osuđen na smrt zbog počinjenih ratnih zločina. Na sudskom procesu pokušao je da ograniči svoja ovlaštenja, a posebno da istakne susretljivost i pomoć koju je, navodno, ukazivao domaćem stanovništvu. Apelovao je da se, kao svjedok odbrane pred sudom sasluša i "ondašnji direktor Muzeja u Sarajevu Petrović."5

Treba, takođe, spomenuti da je, poslije rata, dr Jozo Petrović bio suđen pored ostalog i zbog kulturne saradnje sa okupatorom, te da je duže vremena proveo u zatvoru. Poslije izdržane kazne ponovo se vratio u Zemaljski muzej, gdje je do penzionisanja obavljao dužnost kustosa -numizmatičara u Arheološkom odjeljeju Muzeja. Umro je u Sarajevu 1967. godine.

Ostalo je zabilježeno da je za vrijeme drugog svjetskog rata na stranicama Glasnika Zemaljskog muzeja objavio nekoliko stručnih i uredničkih tekstova koji rječito svjedoče o kritičkom odnosu Joze Petrovića prema okupatorskoj vlasti i aktualnoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a posebno o njegovoj građanskoj hrabrosti. Uz neke zapamćene anegdote o dr Petroviću iz tog teškog vremena može se koliko-toliko kompletirati predstava o ovom neobičnom, ali zaslužnom kulturnom posleniku Zemaljskog muzeja i čitave Bosne i Hercegovine.

"Potrebno je, međutim, ipak naglasiti daje veoma značajno što su se zaslugom tadašnjih stručnjaka sačuvale veoma bogate zbirke, jer je bilo pokušaja od strane okupacionih vlasti, tokom čitavog rata, da se najvažnije blago iz Zemaljskog muzeja odnese u Zegreb, pa onda dalje van zemlje. Najdragocjeniji eksponati su 1943. godine spakovani i pohranjeni u trezor Zemaljske banke, a za većinu ostalih predmeta izgrađeno je posebno obezbijeđeno skladište u podrumskim prostorijama, pa je tako sačuvan dragocjen naučni i muzejski materijal. Posebno priznanje za upornost, snalažljivost u vezi sa tim, uz neke svoje saradnike zaslužuje tadašnji direktor dr Jozo Petrović" zabilježeno je u "Spomenici stogodišnjice rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine" kao trajni spomen na ovog dobrog čovjeka u teškim danima drugog svjetskog rata. 6

Svako historijsko kazivanje o nekom događaju, za čiju istinitost nema vjerodostojnih podataka, lebdi između moguće realnosti i mašte, te živi u određenom krugu ljudi kao dio njihove historijske svijesti.

Udaljavanje od vremena samog događaja sredina u kojoj se priča, okolnosti i sami učesnici u razgovoru često ukrašavaju svoje kazivanje prema ličnim sklonostima, tako da činjenice dolaze do nas u izmijenjenom, svjesno ili nesvjesno dotjeranom, obliku. Ponekad se kazivenje može i javiti samo na osnovu poznavanja opštih uslova, a bez stvarnog povoda.

Naše kazivanje o spašavanju sarajevske Haggade, čini mi se, moglo bi se svrstati u tu kategoriju usmenog komuniciranja užeg kruga ljudi koje povezuje zajednička prošlost, koja u njihovim sjećanjima ponovo oživljava, dopunjava se i sintetizira, neprestano se pretvara i prenosi sve novim i novim formama. To pričanje još nije postalo potpuno formirano historijsko predanje, kakve poznaje nauka o usmenoj književnosti, iako postoje izgledi da bi u budućnosti možda moglo prerasti u ustaljeni oblik ove vrste usmenog saopštavanja o prošlosti. Za usmeno komuniciranje uopštc nije bitno da se opisani događaj zaista desio i kako se desio, za njega je osnovno da je zanimljiv i neobičan, da ima svoje slušaoce. Realnost i mašta su, dakle, sastavni njegovi dijelovi.

Bilješke u tekstu

1  Cecil Roth Sarajevska "Haggada i njen značaj u istoriji umjetnost/'. (Predgovor reprint izdanju). - Jugoslavija Beograd 1962

2 Eugen Veber ''SarajevskaHaggada". (Predgovor reprint izdanju). - Svjetlost, Sarajevo 1988

3 Ljubinka Petrić "Djelatnost naučne Biblioteke Zemaljskog muzeja 1888-1898. godine". U: V. Palevestra (ur.) "Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888-1988". - Zemaljski muzej, Sarajevo 1988, str. 366-384, citat prema: Arhiv Bosne i Hercegovine Zemaljska komisija za ratnu štetu. Prijave ratne štete Ministarstvu prosvete NR Bosne i Hercegovine br. 284 i 250 /1945

4 Ljubinka Petrić Op.cit. str. 378

5 Jovan Popović " Vješala za generale". - Zagreb, 1986, str. 130

6  Almaz Dautbegović " Uz stogodišnjicu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu: V. Palevestra (ur.) "Spomenica stogodišnjice rada Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 1888-1988". - Zemaljski muzej, Sarajevo 1988, str. 22

Dr. Vlajko Palavestra
PRIČANJA O SUDBINI SARAJEVSKE HAGGADE
(TALES ON THE SARAJEVO HAGGADA)
Sefarad 92 str. 305-312

 
< Prev   Next >
powered_by.png, 1 kB

Guestbook - Last Post

Adnan
I samo da zahvalim na informacijama sa vase stranice i meni je trebalo za seminarski.
mod_vvisit_counterToday173
mod_vvisit_counterYesterday566
mod_vvisit_counterThis week2344
mod_vvisit_counterThis month12512
mod_vvisit_counterAll2164358

Newsletter

Ako želite primati novosti sa našeg web-a prijavite se na Newsletter






Follow benevolencija on Twitter

© 2017 Jewish Community of Bosnia and Herzegovina